različitom položaju zvezda i u različitim konjukcijama planeta i da su zbog
toga neki lavovski preduzimljivi i strastveni, pogađaju svaku metu i ostvaruju
sve namere, drugom rečju – Napoleoni, dok su drugi spori, strašljivi,
uklanjaju se pred većim preprekama i žrtvama, kukajući na zlu sudbinu
(avaj!) i ostajući gde su uvek i i bili – na pragu kuće gde im je još i deda
živeo, radeći isto što je i on radio.
I pod istim tim uslovima rodio se i crnpurast dečak, kudrave kose i
razmaknutih prednjih zuba, drag i osetljiv, ali nesrećan od samog početka.
Uobičajenoj težini prisustva na zemlji dodao je još i nezainteresovanost
roditelja, naročito prilikom razvoda, još u malom mestu u kom se mnogo
,,priča” a vrlo retko saoseća. Odbačen, zaboravljen i nevoljen. Trebalo je
dokazati se. Trebalo je zaslužiti sreću. Često je potezao zasluge kod
raspodele dobara, kao da i ljubav i sreća spadaju tu, kao da ih možeš
špatulom usuti na tas i izmeriti koliko ide tebi. I ni gram više. Ne možeš na
more, ne zbog toga što nemaš novca, ne zbog toga što ćeš putovati na jesen
nekuda, nego jer nisi zaslužio. A metode zasluge su različite; dok si manji,
osnovno merilo je prosek u školi, ponašanje o kom svedoče nastavnici i
rodbina. Kako rasteš, metodologija se usložnjava. Nisi zaslužio jer si ti ,,ti”,
jer tebe niko i ne može da voli, jer postojiš i dišeš nečiju turu vazduha, a
beskorisno ga izduvaš iz pluća tek da otpuhneš na nešto što, naravno, nisi
uradio.
Zadovoljan i voljen čovek lako gazi napred. I on nailazi na prepreke, ali su
one savladive, jer ima oslonac. Nezadovoljan i nevoljen, nema tačku
odskoka, sam mora da hvata zalet. I zato se više troši, više napora za isti
skok ulaže.
I traje. Trajao je i on. Završavao školu, zaposlio se, platom potvrdio
majstorsko znanje. U dobrim vremenima dobro mu je išlo, društveno
uređenje mu je išlo na ruku, uljuljkalo ga u nedoglednom trajanju savršenog
sistema. Dok sistem nije pukao, lako kao konac na jedvite jade uvučen u
iglu, a previše zategnut u želji da dobro uhvati tkaninu.
I tad su se predviđanja astrologa ubrzano ostvarivala. Neki su se održavali
posle zamalo izgubljene ravnoteže. Ljuljali su se strašno na akrobatskoj žici,
ali su posle adrenalinskog prisustva smrti ostali stabilno na jednoj nozi na
svom mestu. Drugi su padali, ponekad pokušavajući da se golim rukama
uhvate za žicu (smešne li pomisli, uhvatiti do krajnosti zetegnutu i oštru
stvar), i onda raskrvavljeni padali. A i kao da je važno, svejedno su se
rasprskavali u paramparčad. Tamo srce sa sirotim arterijama koje kao pipci
hobotnice u prazno landaraju prskajući još pomalo krvi, onamo mozak kao
122