razgovara sa onima koji nisu tu, već se i svađa toliko žustro da prljav veš
polako iznosi na javu.
Očekivanja nagrizaju svaki ljudski odnos. Očekujemo da nam prijatelji budu
verni, da se osvrnu na nas kad dobiju bolje prilike, da mi ne budemo
pometena paučina sa ivice stola. Čak i kad nećemo da očekujemo, mi ipak
očekujemo i to od sebe samih – da budemo hladni i uzdržani i da ne tražimo
ništa, da budemo ravnodušni dok nas ne zadesi samo od sebe nešto veliko,
ili da budemo zadovoljni, čak i onda kad stvarno nemamo razloga.
Očekuje se od nas da dođemo na sahranu, da dostojno žalimo, da se na
svadbama dobrano veselimo. Očekuje se da uzvratimo darovima onima koji
su nas darovali, da volimo i budemo dobri prema onima koji prema nama
nisu. Očekuje sa da budemo strpljivi čak i kad neko podmuklo provocira, jer
nije lepo praviti scenu u javnosti, nije pristojno vikati i srditi se. Očekuju da
se uljudno javimo svakom, čak i kad je prešao svaku granicu pristojnosti. Ako
je kolega podmetnuo nogu, ti se sapleti ponovo. Ako je preuzeo zasluge,
sledeći put ih ponudi i pokloni sam.
Besno zavrti glavom levo-desno, gledajući već kako im sasipa u lice ovu
navalu besa i kako ga razrogačenih očiju gledaju i naposletku mu zahvaljuju
jer ih je prenuo iz mrtvila. Onda se trgne, seti se da je na ulici, pa uozbilji
izraz kao da ciljano ide negde.
Očekuju da se naljutimo, ali i da, Bože pomozi, adekvatno odreagujemo u
ljutnji, jer ne može se baš na svaki način pokazati osećanje. Očekuju da
poštujemo zakon, da plaćamo račune, da zarađujemo platu, pa opet da
plaćamo. Očekuju da ne uzimamo odmor, da na poslu budemo vedri,
optimistični, puni ideja, a onda kod kuće očekuju da teret posla ostavimo
ispred praga i uđemo nasmejani, orni, raspoloženi. Očekuju, očekuju,
očekuju… i ne pitaju. Ne pitaju da li mi to možemo. Ni da li hoćemo. Sve
nešto ispada da moramo. Kad kažemo da ne moramo, neko nam objasni da
je dužnost ta koja nam kaže da moramo. I šta nam ostane? Svedemo život
na dužnost, ispunimo sva očekivanja. A kad budemo ispunili i ono poslednje
očekivanje, mislite da ćemo odahnuti, ispružiti se na kauču i mirno dremnuti.
Varate se, odmah za tim poslednjim, javiće se novo i dokazati vam da to
nikada ne prestaje.
Bes je ponovo navalio da izađe. Sad već i sam oseća da škrguće zubima i
steže pesnice, zaboravljajući da se svađa sa sopstvenim demonima.
120