Kako je skrenuo u tu usku uličicu, potpuno u hladu, naleteo je na poznanika,
pored koga je prošao videvši ga samo krajičkom oka i ne javivši se, ne zato
što mu nije stalo, nego zato što je obuzet svojom ulogom u toj ulici, tog
trenutka i ubuduće. Šta da uopšte kaže poznaniku koji će zasigurno primetiti
podočnjake, umor i pospanost očiju, tromost pokreta, pitaće šta je, pomalo
će se čak i interesovati da li je dobro i verovatno prepričavati svoje
doživljaje, očekujući da klima glavom i povremeno ubaci poneko pitanje, tek
da se vidi da sluša i razmišlja o tome, i da ga možda malo i zanima to što
govori? Ne može, stvarno ne može, bolje da zadrži tu masku smetenosti i da
nije primetio, nego da ga dokrajči tako dalekom pričom kao što je sreća za
nenaviklog čoveka.
A zna da će mu zameriti, to tako počinje, prvi put se napravite da se niste
videli, drugi put već otvorenije glumite neprepoznavanje da biste na kraju
ponovo bili stranci. To i nije važno, ta osoba nije važna. A biće tu. U glavi.
Rovariće povremeno podsećajući da se osramotio kod nekoga, da se
napravio da ne vidi, uzbuđivaće ga osećaj promašaja, sam sebi će zamerati
svaki put kad se seti. A sećaće se! Ima izuzetan dar da se toliko živo seća
trenutaka samo njemu viđenog sramoćenja, da ih iznova premotava i onda
zamišlja šta je mogao drugačije. Verovaće da ga je taj postupak unizio.
Razmišljaće u dokolici kako sad taj i taj govori nekom drugom kako je
arogantan, tobože zanet nečim, a u stvari glumi. Sve će to da bude. I ponovo
će morati sve iz početka. Ponovo da se osmehuje, bude ljubazan, javi se,
govori, rukuje, jer i on sam očekuje od sebe da svi misle najbolje o njemu.
To je važno.
Izašao je na vrh senovite ulice i uplovio među gomilu koja se gura onom
glavnom, ali i među niti svojih nerazmrsivih dilema, nastavljajući da sanja
rešenja.
Šta ono beše? Da, kako me to užasno nervira. I opet oseća neprijatnost u
grudima, koju prizove mislima kao Dikensov sebičnjak duhove savesti svojim
neljudskim delima. Očekivali su od mene da ih zovem, da ih pozivam na piće,
da se smejem, šalim kao da se ništa nije dogodilo. I otkad sam prekinuo veze
sa starim prijateljima s posla, sa poslom samim, očekuje se da više ne
pominjem, ne pričam o tome zašto žalim, da se ne žestim više dok pričam o
gmizavcima, nije lepo, a i dosađujem im. A pričam jer i dalje ne razumem.
Odmahnuo je rukom ljutito kao da se zaista pred njim nalazi krivac, a zatim
ju je brzo stavio u džep jakne, shvativši da deluje sumanuto jer ne samo da
119