treba objašnjavati, a problem je u tome što ponekad stvarno ne znaš da
odgovoriš na pitanje ,,zašto“. Nema razloga – osećaj je presudio.
Toliko su zaneti sopstvenim snovima koje upisuju u mene, da već u daljini
vide i kako se krećem i šta govorim u nekom sutrašnjem ‘ja’. Kad uradim
nešto, osetim li mir koji je nemoguće pomutiti i siguran sam, koračam bez
saplitanja, udaram o zemlju kao pobednik, neustrašivi vođa svoje snage i
sna, a kada uradim pošto sam saslušao sve koji su ‘već doživeli slično’, ‘znaju
kako je’, osećam uznemirenje i dalje. Nije to veliko uznemirenje, ne ometa
me u štikliranju svakodnevnih poslova, ali titra, tu negde ispod rebara
probada pomalo, trajno, i buška onaj taster predaje i pesimizma, koji,
jednom pritisnut, pokreće silovit nalet kajanja. Nemam kad da premotam
sve od početka, još jednom i usput lagano da ispravljam greške. Život je
neponovljiv, ali onda ga opteretimo raznim: valja se, tako to ide, to je običaj,
svi rade tako, stisni zube i ćuti i oni pre tebe su isto, a tako ćeš i ti. I gubiš
vreme uzalud.
Razbija glavu vaganjem svih mogućih rešenja, nadajući se da mu je baš ono
spasonosno promaklo, pa će se u naporu sivih ćelija javiti odnekud. Svakom
udarcu oprečnih misli u slepoočnicu ritam daje udaranje štikle o asfalt, tup-
tup, tup-tup. Zašto sam se takmičio sa drugima, zašto sam se trudio da
budem bolji, i u školi, sećam se škole, uvek je moralo da bude za ocenu više!
I sad na poslu. Osećam fizički bol kada nisam najbolji. Nerviram se jer znam
da umem bolje od drugih. Taj osećaj kad pobediš, makar fiktivno, udara u
potiljak i ispravlja kičmu. Njime se oslikava budući savršeni sanjani portret…
onaj koji se kači iznad kamina. Moraš dokazati da si vredan… vredan svega...
ljubavi, poštovanja, uvažavanja, strpljenja…
Promiču hiljade isto tako zaposlenih odgonetanjem inti