spreman si da žmureći, gledajući naličje srca, ideš u svet. Stvar je u tome da
vežbaš strah tako da on počne tebe da se plaši. Treba da savladavši krivine i
izbočine na poznatom putu, za nekoliko milimetara očvrsneš svoju
samoodbranu. Stvar je u tome da detetu daš priliku da žmuri kad god želi, i
da gleda samo onda kad treba da gleda.
Great expectations
Dok brojim koliko koraka je potrebno da se prođe od Studentskog trga do
Slavije i prekrajam ustaljenu maršrutu, iznenada skrećući čas levo ili desno,
kako do tad nisam uobičavao, fantazirajući da tako istinski i duboko nešto
menjam, opterećen sam razmišljanjem šta je to što čini moje biće, od kakvih
piksela je sastavljen moj lik.
Ja, mlad, fakultetski obrazovan, nezaposlen svojom krivicom ili smelošću
(dao otkaz usled nedostatka strpljenja za hemoroidalne izdanke
nekadašnjeg ljudskog), ni previše lep ni ružan, ni vrhunski inteligentan ni
glup, treba da donesem odluku. Treba, treba, znam da treba, uveren sam i ja
da je tako, još samo da smislim najbezbolniji način, a da ipak bude po mom.
Oseća kako se bespotrebno uzbuđuje, a ne može da zaustavi poriv, čak ni da
kontroliše izraze lica koji se menjaju kao da zaista razgovara sa nekim.
Malobrojni koji mu se zagledaju u lice primećuju grč onog koji uporno priča,
dok primorani slušaoci okreću glavu stideći se u njegovo ime.
Ne uspeva da savlada oštrinu pogleda uprtih u svoje izbore, kao da uvek
traži tu potpunu suprotnost, antonim dobrog deteta koje je postupalo baš
onako kako mu je objašnjeno da treba, i to sa dubokom zahvalnošću
bezbrižnog pulena koji ne mora da misli, jer je već sve smišljeno. Međutim,
taj scenario neispunjavanja polja u tabeli, koju su podelili i ispunili oni sa
više iskustva, pa znaju šta valja, odigrava se samo u njegovim mislima, tako
da mu se nikada ni na licu ne mogu pročitati crte neslaganja. Na javi… khm,
khm… nekako ne bi da se buni. Na javi se treba sudariti sa porazom koji bi
on već i preboleo, našao bi izlaz bez previše zadržavanja, da se samo ne
reflektuje u skamenjenoj površini zbunjenog ćaletovog pogleda ili da ne
odjekuje u preneraženim uzvicima majke, koja usled nedostatka ideja za
artikulisanje kritika počinje da se ponavlja. Kad postupiš tako kako hoćeš –
117