jednom ta kržljava utvara razviti u neko profitabilno čudovište, znak progresa i napredovanja – poznati lanac marketa svakako.
Raskrsnice i krivine bile su izazov. Svako može da ide pravo, uz ivičnjak i da ne pogreši, da zažmuri a prethodno odmeri liniju kojom treba da se kreće. Ali zavijuci, presek dve ulice, jurnjava i nedoslednost, žurba i neočekivanost – to je već fora. Hodati žmureći, bez pipanja i oslanjanja, onda kada ne znaš gde put ide, hodati onda kad ne možeš ni da pretpostaviš kako će prvi korak da se nastavi – značilo bi zaista živeti, i život vrednim podvizima ispunjavati.
Pa naravno da će svi reći da je neoprezan čovek smešan i lud. Ko je još budala da zatvori oči i hoda najprometnijim delom ulice?
Žmuri, ludo, i ne otvaraj oči, šta te briga šta će da kažu čak i da te sretnu. Naši će putevi retko da se ukrštaju, pazi šta ti kažem. Nije loše i kad si sam. Samo ti hodaj, sve si sigurnija, zar ne osećaš? Prepusti se, ionako bezlični ne razumeju ništa sem šuškanja papirnih vrednosti i škripe najmodernijih guma svojih hiljada konja snage. Leti, šta smeta let čak iako padneš? Bar te udarila struja kojoj se prepuštaju samo moćne ptice, opržilo te sunce Ikarovo, izgorela te munja Perunova. Pa šta? Pao si, jer si leteo. Ko se nije pustio, tome kolena nisu klecnula. Lako je takvom da priča i podsmehuje se, jer sebe nikad nije doveo u opasnost da mu se drugi smeju.
Zato su svi oni sigurni u svojim kućama, za svojim nedeljnim ručkovima, na teško pronađenim stalnim poslovima, u solidnim brakovima, sa svojim komšijama i prijateljima, godinama. Oni ne rade takve stvari. Ne dopuštaju sebi da budu neodmereni, osim kad se uljudno napiju na porodičnim slavljima. Ne preispituju svoje odluke, jer im savest lako zadrema kad se dobro najedu. Ne bune se i ne koprcaju, jer im je mreža ugodna i ljuljuška ih ispod pradedinog drveta, čvrsto vezana i ispunjena jastucima. Ništa ih ne nervira, jer je sve baš onako kako treba da bude – vlast je izdajnička, prijatelji su licemerni, plata je mizerna, a posao težak, ali takav je svet i ne vredi talasati jer možeš prevrnuti čamac, a skoro svako je iskustvom potvrdio da ti niko neće baciti pojas za spasavanje. Niko ne mari za poštenjačine koji ne samo da su bacali spasonosni pojas, nego i sami skakali i na svojoj grbači izvukli i troje odjednom kad je trebalo. Herojima se venci nose na grob, eventualno o godišnjici ili kad zatreba samopromociji nedostojnih, ali su svi, pošteno rečeno, umorni od tolike veličine i svesni da je to samo priča, da niko zaista nije toliko hrabar, nego su dovoljno uplašeni oni koji pričaju.
Stigla sam do polovine. Nije to podvig za divljenje, to je obična dečja igra u kojoj ništa ne osvajaš, ali možeš da pobediš. Kad dođeš do kraja ulice,
116