zazvoniti na svaka vrata i biti radosno dočekan svuda, a nije na odmet i
zadržati svaki broj iz rokovnika dostupnim. Svet pripada onima kojima nije
stalo do sebe, do onih pravih sebe unutra, već samo do slike i dobre, ne
prave, prilike.
Stisni kapke ako treba, samo ne otvaraj oči. Pa šta što neće razumeti? Ti
razumeš i znaš da želiš. Znaš to tako jasno da te peče toliko kao kad gledaš u
sunce pravo, jer si očarapljen i zaboravljaš da ti je baba jedno sto puta rekla
da se to ne sme jer može da se oslepi. A tako je lepo kad duže držiš zenice
uprte u zvezdani bljesak, i kad onda zatvoriš kapke, svetluca i pucketa
između kapaka i tvog očnog omotača, pršti vatromet zelene, žute, crvene,
plave, iskričave nekakve srebrnaste linije kao na ekranu EKG-a sve dok
lagano ne utihnu, a oko se oslobodi pritiska tako da možeš zaista da
pogledaš „novim” očima.
Ulica kojom je nevidom krstarila bila je duga. Prostirala se čak od
prometnog bulevara, uskog (jer uslovno se mora uzeti šta se u toj zemlji
zove bulevarom), a onda se na samom njenom dnu vijugavo, tek kad se
prođe ispod nastrešnice neke napuštene kuće čija su tri stepenika izbačena
na samu ulicu, spajala sa auto-putem. A na vrhu se, baš kad pomislite kako
ćete da uplovite u glavni tok i stuštite se bez zastajkivanja, isticao veliki
nagib, toliko odsečan da su svi novi vozači pekli zanat baš na tom mestu i
služili za podsmeh svima koji bi gledali kako im kola poigravaju napred-
nazad, a oni paniče da se ne ugase, jer se iza njih već stvorio red onih koji
jednostavno ne umeju da čekaju. Kada biste sa vrha krenuli ka auto-putu,
taman kad pomislite da ste prošli najgrublji deo, pred sam kraj prvog dela
nizbrdice, baš kad bi ona počela da se ispravlja, nailazi se na raskrsnicu, ali
skrivenu, na kojoj još uvek generacije stanovnika nisu uspele da se dogovore
i ustanove ko ima prednost. Idući od bulevara, uopšte ne možete da vidite
da sa desne strane postoji skretanje, dok je sleva ograđeno dvorište prvo na
šta se udara, pa neupućeni u punoj brzini pomisle da će upasti unutra i
najčešće vrlo naglo, kao vozači formule 1, izbegavaju zamku. Za oprezne i
brižljive, tu je ogledalo koje će najaviti dolazak automobila s leva. Ona je bar
uvek proveravala. Odmah iza toga je jedan novi, blagi nagib, prošaran
rupama u koje vrlo lako upadaju oni koji se odozgo zalete, a zatim sledi
nekoliko blagih krivina, pa kad brzo vozite njima, imate utisak da auto izvodi
slalom. Ulica je dvosmerna, a automobili parkirani sa svake strane, pa
svakodnevno igramo ruski rulet, hoće li okrznuti mene ili nekog drugog. Na
poslednjem skretanju pred sam kraj, na čistini pre skretanja, nalazila se
samo priručna baraka, nedosanjani san stanovnika predgrađa da će se
115