Svakodnevno je krstarila tom ulicom jer se prva prodavnica nalazila tek na njenom vrhu, na uglu s bulevarom. Obično je sve nervirala pomisao da zbog neke sitnice koju su u „ velikoj” kupovini zaboravili, sada moraju čak do bulevara. I obično bi najmlađe dete bilo zaduženo da „ trkne do gore”. Niko nije voleo ovu izuvijanu i izrovarenu ulicu, osim ako nije imao auto i to samo ako bi se spuštao niz nju i imao priliku da se sjuri niz njene izbočine kao niz tobogan, poskakujući na najrizičnijim delovima. Negde sredinom leta prošle godine na svim njenim raskrsnicama počela je da žmuri. Činilo joj se da tako dotiče slobodu. Činilo joj se i da će savladati vreme, koje je svojim prolaskom onemogućava da stigne sve što zamisli i opominje svojim borama da ga nema dovoljno za lagano otkrivanje i uživljavanje, već samo za brzi hod i usputne draži. Čula bi u tmini ono što je doskora propuštala... zvuke koji nestaju kad otvoriš oči – delove besmislenih razgovora, povike, škripu, lomljavu... i ptice kojih malo ovde ima, ali nekad, radnim danom, kad je dovoljno mirno – čule bi se.
Žmuri kad ti kažem. Ne otvaraj oči još nekoliko koraka, samo dok ne prođe ova ratoborna krivina. Vidim da si odškrinula kapak. Ipak ne smeš! Kakva si ti to posebna vrsta kukavice – ajd’ što se bojiš onog što ti drugi zadaju, ali što se bojiš onoga što sama od sebe tražiš – nikad neću razumeti! Kao prošle zime u Sloveniji – zašto se nisi popela na onu smešno veliku crvenu stolicu na Bledu, na kojoj svi kad sednu izgledaju kao Alisa u zemlji čuda nakon što je popila čarobni napitak za smanjivanje? Uvek razmišljaš šta će da krene po zlu, a ne kako će da ti bude lepo. Pusti kočnicu.
I uvek otvori oči kad joj se učini da čuje nečije korake. Šta bi pomislili? Ionako je čudna. Zamisli da je vide kako hoda žmureći, dok noge blago drhte jer ne znaju u šta će sledeće da zgaze. Kao da je dete. A kad si dete – lakše je. Možeš da se blesaviš do mile volje, to ti tada priliči, a sad ne. Seća se da je kao mala isto pokušavala, čak i kad bi se popela na neki kameni zid, žmurila bi i proverila da li tako može da ide pravo. Ali tada su tata i mama išli pored nje i pazili, dok su njihove ruke stajale podignute pomno u vazduhu čekajući na nju ako se oklizne. Dečji pogled je činio da veruje i da se nada do iznemoglosti, a sada se samo neodraslo čudi svetu i ljudima i dvaput proverava reči, jer se laž useli u nečija usta drsko i razbaštini prijateljstvo. Naravno da ovako smešne pokušaje neće razumeti niko od onih koji gledaju direktno u svakog i traže sve što im se dopadne, čvrsto verujući da im i pripada. Svet dobijaju oni koji se usuđuju da sude drugima i da kroje modele življenja, oni ukalupljuju nametanjem vrednosti i žure da ispune sve zadate obaveze da bi u očima drugih opravdali ulogu odgovornih, primerenih, čak i plemenitih. Ipak, nije lako svuda stići i svakom se odazvati,
114