da bi se opustile, kao da doživljavam udar. I posle toga sam vazduh oivičen
kožom, balon. Rekla sam sve, vrištala sam prošlost i predviđala budućnost
sa dna pluća, takvom jačinom da sam raščupala glasne žice. I utihnula. A oko
mene i dalje tišina! Ravnodušna, bezoblična tišina koju ne može da
preoblikuje nikakav naš trud, nikakve grimase, grčenje, jecaji ili reči. Šta su
reči naspram postojanja koje tihuje mimo nas, traje nedotaknuto našom
kratkovečnošću, ne smeje se čak ni uzaludnim pokušajima da ga savladamo,
svejedno mu je. A ima li šta gore nego kad te neko ne primećuje?
Letenje
Zažmuri. Put je čist, videla si sekund pre spuštanja kapaka da je čist. Šta ti je
sad? Koračaj. Ne plaši se. Nema prepreka pred tobom, samo otvoren put.
Dokle da te čekam?
To je bilo isprobavanje poverenja, snage ili sponatanosti... možda
prepuštanja, u početku samo u onim delovima ulice koji su sigurni, gde ne
postoji opasnost da izleti neki auto. Kad je shvatila da se tu ništa ne može
dogoditi jer je nebrojeno puta sigurno prošla te deonice, počela je da
pokušava na prometnijim delovima. Telo je tražilo adrenalin, potvrdu da
može da pobedi i kad je opasnost poljubi u obraz i dovikne ,,ćao”.
Žmuri. Kreni polako. Ne viri. Ne ide niko. Provereno, veruj mi. Samo se pusti.
Čuješ da te zove. Postoji nešto veliko i važno pred tobom, ali nikad nećeš do
toga stići ako samo čekaš. A ti stalno samo čekaš, nikad ne probaš.
To je bila mantra da pobedi strah, ali onaj pravi strah sklupčao se negde
unutra, pa ni udarcem ni molbom nije mogla da ga istera. Ponekad bi
provirio kad bi uspela da se zaplače. Taj strah je bio kočnica. Kao kad
pritiskaš gas sve jače i jače, vuče te moć, ne možeš da obuzdaš stopalo i
onda naletiš na neopreznog pešaka ili zalutalog psa i naglo nagaziš kočnicu,
a sila te cimne jako napred. Ta kočnica je zadržavala njen hod toliko dugo da
se više i ne seća kada je poslednji put celo stopalo pritisla na vreli asfalt i
koraknula sigurno. Strašna je bila njena bojazan da ne pogreši, da ne uradi
ono što malograđani samo u zamandaljenim sobama i u po glasa izgovaraju
čudeći se nepokornima.
113