ovde. Kad živite toliko dugo pod staklenim zvonom, i to ne kristalnim
zvoncetom razmažene dece, nego onim koje je još davno izumela Silvija
Plat, koje se cakli od straha, ljutnje i osude, pod njim razvijate sva druga čula
potrebna za održanje u životu. To odlično znam. Tako sam naučila da kad
obamrem, udrvenim se gledajući u jednu tačku i sedeći na istom mestu duže
vreme, uključim mozak toliko i aktiviram ceo sistem kao da mi se nešto
zaista događa. Zadrhte mi ruke, osetim na koži dah ili dodir, ili udarac, zavisi
gde sam u tom snu, osetim kako hodam, sedim ili trčim. I onda zaista može i
da me zaboli, i da se preznojim i istinski uplašim toliko da me preseče nešto
s leve strane. Može i da mi bude lepo, da se raskomotim u sopstvenoj koži i
nemam primedbi ni na šta, nego mi je baš tako kako je ugodno.
S vremenom je počelo da se događa da u tim snatrenjima ne mogu da se
zaustavim. Utonem u situaciju koja trenutnom stanju mog duha odgovara
toliko da više ne mogu da kontrolišem ni glas ni pokret i onda mi izleti neka
reč, ciknem je svom snagom i tek se tada prenem. Čak i dok hodam sama ili
sedim u autobusu, ja razgovaram. Oooo, kako se živo raspravljam,
dokazujem, plačem, urlam, smejem se, šalim! Mogu da ti kažem koliko smo
puta samo razgovarali – ni broja se ne zna. I sa drugima ja tako. Recimo, sa
onim koji me nikad nije pozvao. Poznavali smo se ovde, sretali smo se tamo,
izostala je samo živa reč. Nije ni slutio da smo se videli bar jedno
sedamnaest puta i toliko razgovarali, zavirila sam mu u dušu i dodirnula ga.
Zavisno od spoljašnjeg sveta, menja se i scenario u mojoj glavi – ili se
odmotava kijamet, ili ima nade za srećan kraj. I onda mu, kad se kao
slučajno sretnemo na nekom letovanju, a pojma nemam zašto je uvek
letovanje u pitanju, otkrivam sve, guram pred njega sve ono što inače nije
želeo da čuje, maltretiram ga istinom, proživljavam svaki osećaj strepnje,
zaljubljenosti i poniženja samo da bih mu dokazala…. ne znam šta, nešto
dokazujem u tim razgovorima, nešto neizrecivo, ali mi je mnogo potrebno,
jer… čini mi se da se osećam bolje – nekako provetreno. Nije dobro, nije
lepo, ali je za nijansu podnošljivije nego kad ćutim sa sobom.
Međutim, kad razgovaram sa tobom, uvek se završi vikom. I mnogo me boli
grlo zato što govorim u sebi. Naprežem se da kažem sve brzo i razgovetno
da bi već jednom čuo, a uporno zadržavam glas, utišavam zvuk do onog
stepena nemosti kad samo mogu da govorim u sebi, jer ne mogu da te
ozledim tim hrapavim pokvarenim glasom. Ja čujem viku, a neko drugi bi
samo po grčenju mog lica mogao da vidi da se odvija neka neprijatna
konverzacija. Ko nije probao, pojma nema kako je to teško. Psujem, tako
strašno psujem, plačem, jastuk mi bude potpuno mokar, a vilice mi ponekad
toliko zaškrguću da ne mogu da ih rastavim, moram dlanom da ih izmasiram
112