Da imam kô što nemam
Teče lagani zvuk toliko providan da na staklenim nogama stoji i zahteva
izuzetan napor da bi se održao dok ne kaže sve što ima. Žice tuguju pod
veštim prstima gitariste, drže sluh napetim i u strahu da se ne izgubi. Da li će
izdržati da ne povredi krhkost tona, da ne zagubi melanholiju melodije, ne
otekne dalje a da se ne ulije u nas? Tom Makedoncu je Bog dao čarobnu
moć da izmišlja ono što ljudsko uho nije još čulo ili nije prepoznalo i da nam
ga daje samo dok žmurimo, njišemo se i ćutimo. Nije to muzika za nesvesne.
Ona budi tužne, i rađa se samo u sluhu nesmirenih. Jeziv je njen odjek dok
produžava davno rođenu čežnju. Kroz nju, živi i ono što nikad nismo dobili, a
tako smo dugo sanjali. Odjekuje jecaj sa scene, a mrak mi omogućava ono
što pred pogledima drugih nije moguće – nesputan doživljaj. Plačem tiho i
suzdržano, jer ne volim da suzama dajem oduška pred drugima. Plačem, jer
me podseća na tebe. Podseća me na to da si uvek žudeo za nečim, a nisi
imao. Ne znam zašto je tako, ali ti je uvek izmicalo. Sjalo je pred tobom i
dražilo te, ali taj poslednji pokret kad je trebalo da se prsti sklope oko guše
sna nikad ti nije bio spontan i prirodan. Uvek bi šaka ostala raširena u
prazno.
Svi oko mene gotovo pobožno izgovaraju reči magične pesme nekih drugih
ljudi nekih snovnih vremena. Pomera stolice uzdisaj gitare negde visoko,
tamo gde su bili uprti pogledi lutalica koji su je rodili. To je pesma smrti,
zato tako jezivo hipnotički drži sluh spreman da je primi. Istovremeno se svi
boje i svi je traže. Dok traje, gotovo fizički se oseća kako sve protiče, kako
nam nezadrživo odmiče život i kako bismo svi hteli da ga zadržimo.
Zamislim ponekad kako će to biti kada budeš umro. Kako ćemo da se
pozdravimo i da zauvek završimo ovaj razgovor koji muklo preživljavamo
svakodnevno. I uvek pomislim kako ću da te ispratim uz ovu pesmu. Ona je
ti. Tvoja je. Onda ćeš znati da sam ponešto i razumela. Razumem čak i ono
što ni sam nisi, ali si postupao po svom unutrašnjem glasu koji je bio
zbunjen, tužan i malaksao. Vrlo malo si se u životu nadao, valjda zato nikad
nije došlo ono što si čekao. Ali, tad kad bih te ispraćala, strahovala bih od
samo jedne stvari – šta bi bilo poslednje što smo rekli jedno drugom. I to je
jedini razlog što grizem usne dok se ne rascveta ona prva spoljnja mekana
kožica, kao kad ispucaju na zimi. Sprečava me i pomisao da će se te reči
samo odbiti o čelične izborane misli kojima si se ogradio, neguješ ih i
obnavljaš svakodnevno, da će se vratiti meni i urezati posred mog čela
oporo. Ali znam da uprkos bolu, našem zajedničkom koji niko ni ne može da
110