Kako pokazuju brojne potvrde iz Liburnije, te neke iz Salone i Narone s okolicom, već je Cezar bio aktivan s dijeljenjem civiteta peregrinima (pretežno ius LatiiT)
dok se Iulii u Šipovu i Golubiću (Bihać) (odnosno njihovi potomci) mogu povezati,
tek s Augustom ili jednim od njegovih nasljednika. Claudii, po caru Klaudiju, dolaze samo na Drini, ali su u unutrašnjosti Dalmacije rijetki, a takoder i u Panoniji.
U svom govoru pred senatom Klaudije je branio politiku dijeljenja građanskih
prava peregrinima (Tac. ann. XI 24), jer to osigurava čvrstinu države. Za Klaudija
i isluženi vojnici (veterani) počinju dobijati civitet. y
S obilnijim dijeljenjem građanskog prava, u prvom redu lojalnoj plemenskoj
aristokraciji, ali i ostalim peregrinima u unutrašnjosti zemlje počeli su Flavijevci,
car Vespazijan i njegovi sinovi. Po njima se novi građani nazivaju Flavii (T. Flavius
Vespasianus). Takvi su T. Fl(avius) Blodi f(ilius) Plassus etc. iz Stoca (Diluntum),*9 pa
Flavii iz Breze, Rogatice i Rudog, te Golubića. U kasnijem principatu Flavijevci se
susreću oko Skelana, u Varvari, Turbetu, Malom Mošunju i Zenici, očito potomci
ranih Flavijevaca. To su ujedno i područja u kojima su Flavijevci osnovali i tri
prva municipija u unutrašnjosti Dalmacije, u Pounju, na Vrbasu i na Drini.
Iako je Trajan (M. Ulpius Traianus) nastavio flavijevsku politiku provincijalizacije, njegova je djelatnost u Dalmaciji dosta slaba, a velikodušnija u Panoniji.
Ulpii se sporadično susreću u Brezi i Zenici, a u kasnijem principatu i u Sarajevu,
Rogatici, Skelanima, Goraždu, te u zapadnoj Bosni (Proslap, Otinovci, Mali
Mošunj, Cikote, Blagaj, Čavkići, Brekovica i dr.). Čini se da su to bili uglavnom
strani stručnjaci, možda vezani za rudarstvo.90
Među najproširenija carska gentilicija spadaju Aelii i Aurelii, iz 2. i poč. 3. st.
Prvi su gradansko pravo dobili od cara P. Elija Hadrijana (P. Aelius Hadrianus,
117—138). Aelii su podjednako prošireni i u Panonijama91. Stariji sloj Elijevaca
potvrđen je u ageru Narone i na teritoriju Diluntuma, a u unutrašnjosti u Rogatici
(Col. RIS . . .), Brezi, na Duvanjskom i Glamočkom polju i oko Grahova. Još su
brojniji u kasnijem principatu — oko Konjica i Stoca, te u istočnoj i zapadnoj Bosni.
Među njima ima i stranaca, isluženih vojnika i drugih. Oko Salone česti su i u dominatu.
Kod nas su najčešći Aurelii, peregrini koji su civitet dobili Karakalinom konstitucijom iz 212. g., ali sudeći po praenomenu T{itus), jedan je dio gradansko
pravo dobio još od Marka Aurelija. Medutim, u Panoniji su Aurelijevci rijetki.92
Stariji Aurelii dolaze na Sarajevskom polju, na Drini, oko Pljevalja i Prijepolja.
Brojniji su Aurelii iz početka 3. st., tako nazvani po gentiliciju Karakale od kojeg
su civitet dobili svi slobodni građani bez civiteta i tako se izjednačili s ostalim punopravnim građanima93. Tada su i sve peregrinske civitates, gdje ihjejoš bilo, podig89
D. Sergejevski, GZM, n. s. 111/1948, 167. dd. = A. i J. Šašel, ILJug. I, n. 117: Τ
Flavio Blodi f. j Plasso patri j pientissimo an(norum) L / et Flaviae Tattae matri : à an(norum) XXXX
bene meritae j et T. Flavio Epicado fratri / an(norum) XII et T. Flavio Laedioni ! [. . .] aed(ili), IIII
vir(o) i(ure) d(icundo) Naronae, / [ . . . ] Laedio f(ilius) vivos ( !) sibi et s(uis) f(ecit) (druga pol. 1 st.).
— Za Panoniju v. A. Mocsy 1959, 110, 114. d. I s t i , Pannonia, col. 597. d; u Panoniji su klaudijevski građani rijetki, uglavnom u zapadnom dijelu. Ni gentile Flavius nije proširen kao u Dalmaciji
(i pored žive municipalizacije P.), J. Šašel, 1982, 6 (ν. bilj. 29).
90
Ulpii M BiH: I. Bojanovski, 1974, 142. Za Panoniju v. A. Mocsy 1959, 114, 133. Relativno su česti u istočnoj Panoniji, ali rijetko starosjedioci.
9
1
G. Alföldy, Personennamen, 43 dd. A. Mocsy 1959, 148. Poslije Hadrijana su u Panoniji
još ostale civitates peregrinae: Colapiani(?), Oseriates, Azali; Hercuniates, Andizetes, Breuci
i Scordisci, A. Mocsy 1959, 135.
92
G. Alföldy, Dalmatien, 1959, 183. I s t i , Personennamen, 47. A. Mocsy 1959, 148. dd.
03
G. Alföldy, Dalmatien, 184: Aurelii su česti u dotada slabo urbaniziranim područjima,
u unutrašnjosti Dalmacije.
70
nute u status municipija. No, čini se, da je tu bilo i nekih iznimaka kod civitates
koje još nisu bile potpuno razvijene. Kao takvu A. Mocsy tretira i zajednicu Jasa
u Panoniji (res publica Iasorum CIL III 4000). 94No, po natpisu iz Daruvara=y4^rMae
Balissae (Situla 8, 1965, 107 n. 6) vidi se da je civitas Iasorum još u Hadrijanovo
doba bila prerasla u municipium Iasorum kojem su na čelu stajali IlIIviri. U Bosni
se pod nazivom res publica spominju r(es) p(ublica) Aq(uarum) S . . . na Ilidži kod
Sarajeva i r(es) p(ublica) Dom(avianal) u Sasama kod Srebrenica (218. g.), najvjerojatnije obje već u rangu municipija ili čak kolonije (prva potvrđena tek za Dioklecijana), jer pojam res publica obuhvata sve samoupravne gradove, pa taj naslov
nosi i Salona koja je bila kolonija rimskih građana sa centralnom upravom za Dalmaciju.95
Manjem sloju domorodaca gradanska prava je podijelio i Septimije Sever
(193—211), Karakalin otac. Po njemu su nazvani Septimii koji su relativno brojni
samo oko Vrlike u dolini Cetine, a u Bosni i Hercegovini dolaze pojedinačno u
Sjekosama (Čapljina), Osatici (Skelani) i Doboju.96
Prerastanje plemenskih (peregrinskih) civitates u municipije, to jest u autonomne gradove označava najviši dornet romanizacije i provincijalizacije, iako je
u novoformiranim municipijima gradanski status njegova stanovništva (isprva)
i dalje bio različit, s obzirom da su mnogi ostali peregrinima sve do Karakaline
reforme (212. g.). Od formiranja prvih municipija kod Liburna pa do posljednjih
u unutrašnjosti provincija prošlo je vise od dva stoljeća. Procès municipalizacije
bio je, dakle, postupan, što je bilo u vezi sa sticanjem građanskih prava domaćeg
pučanstva. Municipijima su, naime, postajale one civitates u kojima je zbog romanizac ije toliko porastao broj domaćih gradana s rimskim civitetom da su oni sami
mogli upravljati gradom i njegovim teritorijem97, dakako, uz izvjesne ingerencije
centralne vlasti, kao što su sigurnost, ο čemu se brinu konzularni beneficijari (ranije
praefecti), nadzor nad gradskim fmancijama (curatores rei publicae), pa institucija
patronata (tako je patron municipija u Šipovu bio C. Minicius Fundanus, vjerojatno
carski namjesnik Dalmacije, itd.) i razne zajedničke službe (curae), već prema ugovoru ο savezništvu koji je sa civitates bio sklopljen još u početku, ili su to tražile
nove prilike i potrebe.
Državopravnu osnovu municipalnog sistema (uređenja) sačinjavaju Cezarova
Lex Mia municipalis iz 44 g. st. e. = CIL III I, 11 = H. DESSAU n. 6085
(Statum municipiorum generaliter ordinatum) u zbirci Fontes juris Romani anteius
tiniani (FIRA), éd. S. Riccobono, Florentiae 1909, p. 109—119, pa Klaudijev
govor u senatu, Tac. ann. XI, 24, i — što je za naše prilike najvažnije — Hadrijanov
govor u senatu ο njegovoj konstitucionalnoj politici, održan između 118. i 121.
g., Gell. 16, 13, 1—9, usp. F. Grelle, 1972, 65, .posebno p. 67. d. Aulus Gellius
04
A. Mocsy 1959, 27: „Diese Gemeinde (se. civitas Iasorum) erhielt selbst nach der Constitutio Antoniana den Rang eines municipium nicht, sondern blieb weiterhin unter den Namen
res publica Iasorum eine Gaugemeinde". Slično kaže, u 1959 136 I s t i , AAH 10, 1962, 367. dd./üsp.
G. Alföldy, Dalmatien, 155, bilj. 41 i 183 (smatra da su tada osnovani municipiji Novae, Magnum,
Municipium S. . ., Municipium Malvesiatium, možda Diluntum i Aquae S. . .).
"" Brojne analogije potvrduju da res publicae po rangu mogu biti municipiji i kolonije. Nakon
Karakaline konstitueije, svi se municipaliteti u tom pogledu izjednačuju; svaki je od njih za sebe
res publica, M. Suic 1976, 32. Ο razlici izmedu kolonije i minueipija, v. Gell. 16, 13, 1, v. ovdje u
tekstu (p. 72), usp. F. Grelle, L'autonomia cittadina fra Traino e Adriano, Napoli 1972, 65. dd.
Usp. ovdje pogl. IX.
96
G. Alföldy, Dalmatien, 183. d. I s t i , Personennamen, 53.
97
Ο teoriji i praksi municipalne organizaeijeraspravlja F. Grelle, dj. nav. u bilj. 95, 65—84.
u
poglavlju ,,ΙΙ programma di Adriano. — L'autonomia cittadina".
71