Noctes Atticae, 16, 13, 7, pita: Quid sit municipium et quid a colonia différât, et quid
sint municipes quaeque sit eius vocabuli ratio ac proprietas ecc, pa na svoje retoričko
pitanje odgovara Hadrijanovim riječima: Municipes ergo surit cives Romani ex
municipiis legibus suis et suo iure utentes, muneris tantum cum populo Romano honorari participes . . . neque ulla populi Romani lege adstricti, nisi in quam populus eorum
fundus factus est.. . Kolonije su, naprotiv, slika i prilika Rima, one nemaju svojih
zakona i ustanova, nego se koriste onima rimskog naroda (tj. grada Rima), pa
nemaju ni svoje neograničene vlasti ( . . . . et iura institutaque omnia populi Romani,
non sui arbitrii, habent Gell. 16, 13, 8). Prema tome, po Hadrijanovu tumačenju,
položaj municipija bi bio povoljniji i odličniji od onog kolonija. Da je u državnopravnom smislu položaj (značenje) municipija najznačajniji, vidi se i iz redoslijeda
kojim se u Lex Mia municipalis nabrajaju upravne forme (municipalne kategorije):
municipi coloniaepraefecturae fori conciliabuli, FIRA, 1909, p. 115, 83, 89, p. 116, 98,
108; p. 117, 115, 126; p. 118, 142. Kod Cezara se to još uvijek odnosi samo na
municipia civium Romanorum, koji se konstituiraju po uzoru na Rim.
Municipiji su u Rimskom Carstvu osnovne samoupravne ćelije. U načelu,
Carstvo je savez municipija, malih država (otuda i naziv res publica za svaki
municipalni grad), koji se razvio iz autohtonog supstrata, a koji ima i svoj teritorij
koji odgovara području plemenske zajednice (veće zajednice, kao, na primjer, kod
nas Delmatae, Daesitiates i dr., bile su podijeljene). Tretiraju se kao saveznički
subjekti s lokalnom autonomijom, djelomično i sa svojim pravom (ius gentium)
i svojim zakonima, dakako, ponešto usklađenim s rimskim zakonodavstvom. Municipijem upravlja domaća zemljišna oligarhija, što se uskoro razvila, sastavljena
od stotinu dekuriona (decuriones, ordo decurionum) iz bogatijih veleposjednickih
familija (sve su, naime, službe bile počasne), između kojih se, po uzoru na Rim,
biraju dva načelnika (duumviri) i drugi, niži magistrati (aediles, quaestores i drugi)
Nämete centralnoj vlasti ne plaćaju po glavi i pojedinačno (što je u duhu domaćih
shvaćanja), pa je poreze morala plaćati cijela civitas, odnosno municipij (ordo decurionum), za cijelo područje municipija.98 Jedinstvo Carstva osiguravala je vojska,
u kojoj građani služe u legijama, a peregrini u pomoćnim jedinicima. Značajan
moralni princip jedinstva Carstva bio je carev kult." Ovaj je sistem od 3. st. pomalo
atrofirao, a funkcije gubile značenja, ali se formalno održavao i za dominata, pa
i nakon pada Carstva pod upravom Go ta i Bizanta.
Ma koliko da su boravak legija i zajednički život u zemlji, te služba u pomoćnim trupama i ostali faktori romanizacije (u Panoniji glavni su faktori legije sa
svojim logorima, veteranska naselja i romanizirani stranci)100 sve intenzivnije doprinosili romanizaciji, ipak, i pored svih navedenih faktora (i onih koje ovdje nismo
spominjali), glavnina Uira (vulgo dicti) nije romanizirana do kraja.101 Kako uspjehe
romanizacije ocjenjuje D. Rendić-Miočević, bila je to vise glazura nego asimilacija,
jer se nije radilo ο gubitku svih etničkih atributa jednog naroda.102 To se najbolje
zapaža u ruralnim oblastima u kojima su faktori romanizacije slabije djelovali,
pa je seljačko stanovništvo romanizacija zahvatila više površinski, mogli bismo
je nazvati prije kozmopolitizacijom nego asimilacijom. Kako potvrđuje crkveni
otac sv. Jeronim (r. oko 348. g. u Stridonu, na granici ondašnje Dalmacije i Panonije)103, Iliri su još u drugoj polovici 4. st. govorili svojim (ilirs