(još) nešto južnije od Sanskog Mosta, Banje Luke, Doboja i Drinjače, otprilike
na visinu (sjevernu padinu) Grmeča, Čađavice i Podrašničkog polja, dok bi je dalje
prema istoku činile planine Vlašić, Zvijezda, Romanija (sjeverne padine), Birač
(sjeverni dio), Povlen, Maljen i Suvobor, linijom razvođe Kolubare i Zapadne
Morave24. Takva bi granica bila bliža i mišljenju što ga je nedavno iznio J. Šašel,
po kojem je granica vodila po Dinarskom gorju, a da je kasnije izvedena korektura
u korist Dalmacije, ali autor ne navodi podatke iz izvora ο toj korekturi25.
Prema tome, odrednica ad fines Illyrici Dolabelina natpisa iz Salone ne bi
označavala nikakav granični prijelaz u smislu provincijske granice. Navedenu
sintagmu treba shvatiti samo kao prijedložni izraz u značenju „do kraja Ilirika"
(onog nakom sloma ustanka ilirsko-panonskih naroda). Ni stanica Ad Fines (Tab.
Peut), ne označava provincijsku granicu, nego, sva je prilika, etnografsku granicu
između dviju civitates peregrinae, u ovom slučaju između Oserijata i Mezeja, toponomastički relikt iz predrimskog vremena, u stvari calque (prijevod) epihorskog
toponima u značenju „granica", „granična postaja" i slično, a odatle i rimsko Fines,
odnosno Ad Fines26.
2. Etnografija i upravna organizacija Bosanske Posavine u rimsko doba
Sjeverna je Bosna u etničkom i kulturnom smislu kroz cijelo metalno doba
pripadala sjeverozapadnoj Panoniji27. Neprekinuti kulturni razvitak područja
može se pratiti po arheološkom materijalu kroz punih dvanaest stoljeća, sve od
mlađih perioda brončanog doba pa do rimske okupacije zem|je. Čitav se, naime,
metalodobni razvitak temeljio na elementima kulture žarnih polja (dalje KŽP =
= UFK — Urnenfelderkultw). U torn su dugom razdoblju prevladavale nekropole
s incineracijom u urnama (žarama) ili u grobovima pokrivenim urnama. Na pripadnost desne Posavine zapadnopanonskom kompleksu KŽP (UFK), oštro izdvojenom od južnih ilirskih područja, jednoznačno ukazuju ne samo posmrtni
kult i razna vjerovanja nego i cjelokupni arheološki materijal.
Ο torn su fenomenu, očito, vodili računa i Rimljani prilikom povlačenja granice
između Panonije i Dalmacije, pa bi prva odgovarala arealu zapadnopanonskog,
a druga ilirskog kompleksa. Plemena (narodi) iz panonskog kompleksa pripala
su (uglavnom) Panoniji: Colapiani, Oseriates i Breuci, i druga, a Dalmaciji ona
iz dinarskog (ilirskog) kompleksa: Daesitiates, Delmatae, Iapodes i druga. Da se
pri toj podjeli ipak nije radilo ο čistim etničkim granicama, vidljivo je na primjeru
onih plemena koja su bila jako panonizirana, kao što su Japodi, Mezeji pa i Desitijati
21
Granica bi se donekle podudarala sa sjevernom granicom ilirskog kompleksa, uz izvjesne
enklave s obzirom na reljef, kako su je odredili na osnovu arheološkog (predrimskog) materijala
Z. Marié, Problemi, 186, i B. Čović 1964, 95. ss.
25
J. Šašel, Seretion, ŽA ΙΠ, sv. 1—2, 1953, 262—267 (bilj. 6).
26
Ad Fines, putna stanica na pruzi Emona — Siscia pred Siscijom (Tab. Peut,, Itin. Ant.
274), današnje Novo Selo ili Petrovina, odnosno Bušević u Turopolju, usp. J. Klemenc, Archäel.
Karte Jugoslawien, Blatt Zagreb, 1938, 111. d.; Zgodovinski časopis, br. 6—7, 1952, 78, i Der pannonische Limes, ARRIII, 1963, karta. A. Mocsy 1959, 21—24, smatra da je ovaj Ad fines granićna
tačka između gradskih teritorija Andautonije i Siscije (između Andautoniensium i Colapianorum,
odnosno Sisciensium), usp. J. Klemenc, Zgod. čas„ XIV, 1960, u prikazu navedenog Mocsyjeva
djela. I. Bojanovski 1984, 229. i bilj. 10. — Usp. i I. Bojanovski, Toponim „Ad Fines" . . „
Godišnjak CBI — XIII/11 (A. Benac sexagennario dicatum), 1976, 307—320.
27
Ο tzv. „sjevernom kulturnom kompleksu" vidi Ζ. Marié, Problemi . . , 1964, 177—190,
gdje su obrađena i nalazišta. Ο južnom kulturnom kompleksu vidi B. Čovie 1964, 95—111.
330
i drugi. Uostalom, sudeći po Strabonovim podacima, a to su potvrdila i savremena
istraživanja, gotovo su sva plemena današnje uže Bosne bila jako prožeta elementima
KŽP, ali su kod njih (jako) izraženi i elementi ilirske kulture, kao što je skeletno
ukopavanje u tumulima, i drugo28.
Sve do pojave Kelta u Podunavlju u 4. st. st. e., pa i dalje, u Bosans