Bato Beusantis (/.) optio coh. [/?] Asturum ex muni[c\ipio Sctlvi[o] Mainhard
u Gornjoj Germaniji, CIL XIII 6538.
Dasius Gemelifil. Halapić (?), GZM 1927, 257, n. 4, T. Ill, 4. Surus Pirami
(/.) Podgradina, GZM 1927, 256, T. II, 3 = C. Ill, 13965. Ti[z\i[usY>
Surus Vrba, GZM (A) n. s. 37 (1982), 24, n. 22, si. 13. Varro Da[s]antis (/.)
Vrba, ibidem, 26, n. 23, si. 14, T. I, 1—6. Prevo Masiopiae Platori filii
Prisap, GZM 1931, 20. . Plator Carvius Batonis (/.) Kablić Mali,
WMBH 11, 130.
Kao što smo već naglasili, u ovom planinskom području dugo su se cuvale
tradicionalne institucije (jezik, antroponimija, vjera, umjetnost, nošnja, način
stanovanja i zanimanje itd.), mada je ovo područje još od 1. st. novoizgrađenim
komunikacijama bilo integrirano u rimski sistem cesta, i rimsku upravu, te time
preko Salone bilo otvoreno utjecajima iz Italije i drugih oblasti Carstva. Sve do
4. st. na brojnim natpisima se nalazi bogati repertoar domaćih imena48. Sva ta
imena pripadaju srednjodalmatinskom imenskom području: Bato, Dasas {Dasius),
Masso, Panes, Platino, Plator (Platius), Sura (Surus, Syrusl), Temus, Titus, Tizius,
Varroi9. U razvijenim imenskim formulama to svoje rodno ime najcesce dodaju
iza gentilicija Aelius ili Aurelius kao kognomen (osobno ime). Zato je struktura
onomastičke formule najbolji kriterij za praćenje hoda romanizacije.
Istu situaciju imamo i u religiji. Glamočko polje (a slično je i s Livanjskim)
dalo je najveći broj spomenika Silvana i Dijane, božanskog para ilirskog panteona.
Silvan je obično prikazan kao grêki (arkadijski?) Pan, polučovjek-polujarac, po
čemu se bitno razlikuje od italskog Silvana, po kojem je interpretatione Romana
dobio ime (izgleda da je u Topuskom potvrđeno i njegovo domaće ime Vidasusi).
Silvan je kod Ilira glavno božanstvo, što kod Rimljana nije nikada bio. Taj isti tip
kozolikog, rogatog i bradatog Silvana dobro je poznat i sa brojnih spomenika
iz primorskog dijela delmatske zemlje (Strabonove Dalmatike he epithalattios)
kao i sa susjednih zadinarskih kraških polja (Dalmatike he „epi thatera"). Nà nekim
kultnim slikama pridružena mu je (a često dolazi i sama) Dijana (Tharial), prikazana gotovo uvijek u stavu grčke Artemide lovice, s lukom i strijelom, atributima
božice lova. Silvana prati koza ili pas, a Dijanu košuta ili pas. Na Glamockom
polju nađeno je jedanaest reljefa s likom Silvana (tome vaîja dodati i nekoliko
ara s posvetom Silvanu), što očito ukazuje da su ova dva epihorska božanstva šuma
i pašnjaka bila osobito čašćena među pastirima ovoga i danas izrazito stočarskog
48
Ne računajući Livanjsko, s oko 50 natpisa, samo s Glamočkog polja je poznato preko 70
pretežno sepulkralnih i votivnih natpisa. S oba polja dolazi još po nekoliko reljefnih slika Silvana,
Di jane i nimfi, čes to bez nat pis a. Najveći broj natpisa izdao j e D S er gejevs ki , GZ M XXXI X,
Ί927, 255—267; XL, 1928, 79—97; XLV, 1933, 7—14; LIV, 1942, passim i n. s VI, 1951, 304—305;
Spor n 77, 1934, 18. i 88, 1938, 116—121. Κ. Pats ch, GZ M VI, 1S94, 243—295; XVIII, 1906,
151—181 i XXII, 1910, 200—201 = WM BH IV, 1896, 243—295; XI, 1909, 104—138 i XII, 1912,
1 5 8 — 15 9. I . B o j a n o v s k i , G Z M ( A ) , n . s . X X X I I I , 1 9 7 8 , 1 18 — 1 2 5 ; G Z M ( A) , n s 3 7 , 1 9 8 2 ,
•15—33 i GZM (A), n. s. 40/41, 1985/1986, 79—108 ltd
49
A. Mayer, Die Sprache I, Beč 1957, s. ν. D. Rendić-Miočević, Ilirska onomastika na
latinskim natpisima Dalmacije, Split 1948, passim. Isti, ŽA XXI, 1, 1971, 161. dd. (Onomasticon
Riditinum), usp. i njegove radove u ŽA X, 1960, 163—171, te Le municipium Riditinum · ·,, Studia
al &