U 14.30 sati obavijestili su nas kako je lista s kandidatima, koji su prošli u idući krug audicije, izvješena na vratima u hodniku. Svi smo požurili vidjeti jesmo li na tom popisu. Ono što su nam odmah naglasili bilo je, da su jako teško odabrali kandidate za prolazak i da inače ne odabiru toliko puno kandidata u jednom danu. Sve to dalo mi je nadu, imao sam osjećaj da ću proći i bio sam tako uzbuđen. No, onda je uslijedilo razočaranje. Moje ime nije bilo među 15 imena na popisu. Neki su oko mene počeli plakati, neki su bili ljutiti, neki su samo otpuhnuli, okrenuli se na peti i otišli kući. Ja sam valjda pet puta pročitao cijelu listu za slučaj da sam previdio svoje ime. No, nije ga bilo. Ušao sam u dizalo i spustio se u prizemlje škole. Izišao sam van i nazvao tatu da dođe po mene.
Čekajući prijevoz, šetao sam se okolo Lincoln Centera i škole i razgledavao izloge trgovina te promatrao ljude koji su prolazili ulicom. Nisam bio tužan, ali sam bio razočaran. Ipak, osjećao sam i ponos zbog svog učešća u ovom događaju. Nikada nisam mislio da ću postići tako nešto. Razmišljao sam o tome što ću sada, kakve su mi bile opcije i planovi. Nisam bio siguran kako mi sada izgleda budućnost. Navečer smo naručili kinesku hranu u kojoj sam “utopio” svoje razočaranje. Ono što me tada stvarno razveselilo bilo je kada sam otvorio jedan “kolačić sreće.” U njemu je bila poručica na kojoj je pisalo kako su ispred mene “uzbudljiva vremena.” Iako je to bila samo mala poruka u nekom glupom kolačiću, osjećao sam se vrlo ohrabreno ovim riječima. To je bilo upravo ono što sam u tome trenutku trebao.
Drugoga jutra još sam se malo odmorio, a te večeri otišao sam na Broadway kako bih pogledao neki mjuzikl. Onda je došla nedjelja i depresija zbog odlaska kući. Tako sam očajno želio ostati tamo. Imao sam osjećaj da je odlazak kući korak natrag nakon svega što sam vidio i doživio u New Yorku. Naš zrakoplov kretao je predvečer pa smo u poslijepodnevnim satima krenuli prema zračnoj luci. Uzlijećući, po posljednji put vidio sam panoramu cijeloga grada. Svjetla grada bila su impresivna čak i s veće udaljenosti. Znao sam kako to nije bio moj posljednji susret s New Yorkom. Znao sam da ću se jednoga dana vratiti, na ovaj ili onaj način. Kući sam se vratio poražen, ali s velikom samouvjerenosti i spreman za nove pobjede.
David Gračanin
25