Pišući o predstavi „Knee Deep“ australske skupine Casus, u recenziji koju je „podebljala“ s oduševljenih pet zvjezdica, kritičarka Guardiana Lyn Gardner spominje kako je posrijedi „predstava o odnosima“. I drugi kritičari koji su pisali o ovoj nagrađivanoj predstavi, zamjećuju, barem usput, tu „priču“ o odnosima. S obzirom na to da je i ovdje riječ o neverbalnoj predstavi – a iz razgovora s Emmom Serjeant iz „Casusa“ da se zaključiti i nekovrsni prezir prema oslanjanju novog cirkusa na tekst, na naraciju – taj je detalj jako zanimljiv.
„Knee Deep“ je jedna od onih produkcijski „uglačanih“ predstava koje na pozornici djeluju moćno, u kojima ništa nema šlampavosti, iz kojih je jasno vidljiv ozbiljan, predan (fizički i umjetnički) rad. Četvero izvođača, djevojka i tri muškarca (Emma Serjeant, Jesse Scott, Lachlan McAulay i Natano Fa’anana) stvaraju dinamične skulpture od svojih tijela, penjući se jedni na druge, preskačući jedni preko drugih, podsjećajući na ono najbolje od tradicionalnog cirkusa – vratolomije koje se iz gledališta prate zapanjenim uzdasima. Jedna od temeljnih odlika cirkusa, usađenih u samu definiciju te izvedbene vrste, je izvanredna vještina. (U predstavi „L' après-midi d'un foehn“, izvanredna vještina odnosila se na minuciozno, pedantno koreografiranje plesa vrećica; time je ona zadržala pravo da se smatra cirkuskom predstavom, usprkos izostanku vratolomnih trikova i velikog izvođačkog ansambla.) „Knee Deep“ na izvanrednoj vještini počiva i njome trijumfira. Tih sat vremena koliko predstava traje, gusto je zasićeno demonstracijama – i pravim malim slavljima – iznimne vještine. To je ono zbog čega kritičari svrstaju ovu predstavu među vrhunce ovogodišnjeg festivala u Edinburghu.
Casus ima za misiju pokazati dokle seže fizička izdržljivost, a ta je granica omeđena neizvjesnostima: hoće li se zbilja taj visoki momak popeti djevojci na glavu?; je li to fizički izvedivo?; hoće li pasti?; hoće li ona moći balansirati njegovu težinu? Granica je krhka, toga smo stalno svjesni. Empatija proizlazi iz zabrinutosti za izvođače, iz svih tih pitanja koja postavljamo sa zebnjom. Zajedno s njima, bojimo se mogućnosti njihova pada. Na neki čudan, bratski način – zajedno smo u ovome. To je druga temeljna odlika cirkusa: gledatelji osjećaju navalu adrenalina jer su poistovijećeni s izvođačima, saživljeni s njima, i zato prestravljeni mogućnošću pada.
Ali jedan drugi oblik empatije uzdiže ovu predstavu na razinu punokrvne, „prave“ umjetnosti. Da se u „Knee Deep“ radi samo o maratonu dobro uvježbanih trikova, predstavu bismo smatrali dobrom zabavom – ali ne i nečim višim od toga. Ono što je čini umjetničkim djelom, to su suptilno izraženi, prisni odnosi među likovima; njihova ogoljena krhkost, razmjena iskrenih, gotovo djetinjih signala podrške, bodrenja, načina na koji bez izgovorene riječi stvaraju tvrđavu prijateljstva.
12
Kazalište