Čaroliji je u značajnoj mjeri doprinosila i Debussyjeva glazba u pozadini. Što se tiče emocija koje je izvedba evocirala, glazba je možda bila i presudni element: ona je davala onaj suptilni pod-ton odnosu žonglera (muškarca u crnom kaputu) i vrećicama kojima je „udahnuo dušu“. Namjerno se, očito, kloneći življih gestikulacija, žongler nije izravno odavao svoja raspoloženja – bio je, naočigled, ravnodušan plesom vrećica, nije se razmetao time što im je u maniri Stvoritelja tako trijumfalno podario život. S njegovog se lica nije dalo očitati ni iznenađenje ni ushit ni uzbuđenje. Djelovao je kao pasivni sudionik nečega što je bila njegova svakodnevica.
Narativnu nit (skrivenu u pokretima, u atmosferi) publika je slijedila prateći ljude-vrećice koje su, zapanjujuće usklađene s Debussyjevim skladbama, isprva slavile život raskošnim, ekstatičnim, gotovo razmetljivim plesnim figurama. A onda, kad je glazba postala sumornija, nujnija, promijenila se čitava atmosfera na pozornici. Vrećice su na tu ćudljivost reagirale kao ptice pred oluju – i zbilja, više ih nismo doživljavali kao lebdeće zdepaste baletane nego kao rojeve zlogukih ptica iz Hitchcockovog filma: kako je muškarac za pultom pojačavao snagu ventilatora, njihovo je umirujuće klizanje zrakom postajalo divlje, unezvijereno, bjesomučno. Uskoro su vrećice-ptice postale nasrtljive, agresivne. Napadale su muškarca u kaputu, koji se od njih branio kao od opsesivnih, destruktivnih misli, pokrivajući rukama uši, glavu. Neka neodređena jeza vibrirala je u napadima rojeva pomahnitalih vrećica; njihov uzvrtloženi let više nije bio razbibrižan, predosjećala se nadolazeća katastrofa. Ona je nastupila kad je muškarac u kaputu, izluđen nastrljivošću ptica-vrećica koje su se iz visine obrušavale na njega, dohvatio opet one škare i bijesno se počeo s njima obračunavati. Pukao mu je film. Sad su mu se na licu vidjele emocije: iritacija, bijes. Debussyjeva glazba funkcionirala je kao dobar „soundtrack“ za smrt ljudi-ptica-vrećica koji su, napadani škarama, padali na pod na hrpu iskrzanih plastičnih komadića.
Došlo je vrijeme da zauzmemo stranu. Koga smo, mi publika, žalili u ovom sukobu? Gnjevnog muškarca u kaputu ili ljude-ptice-vrećice?
Bilo je to novo iznenađenje. Dogodilo se nešto što bi se moglo nazvati transferom emocija; moja je empatija bila na strani neživih vrećica, tih aerodinamičnih skulptura od jeftine plastike koja se opire razgradnji, uništava planet, nagrđuje okoliš, ubija kornjače. (Još jedna paralela s filmom – ovaj put s filmom „Smoke“.) I usprkos tome što se predstava definitivno može „čitati“ kao alegorija o ekološkoj bitci za planet, u maloj dvorani Sumerhalla, za mene osobno, vrećice su bile prokleta, izgubljena bića - neupitno humana, osjetljiva i krhka – čija me sudbina izravno pogađala, s kojima sam osjećala neko čudno pobratimstvo. Probila sam time još jednu granicu svojih stereotipa: uvjerivši se da za empatiju nije potrebna čak ni naracija.
O važnosti empatije za umjetnost pisao je francuski filozof Henri Bergson u svom kapitalnom djelu Essai sur les données immédiates de la conscience. Empatija je sposobnost koju Bergson smatra uvjetom za razumijevanje i solidarnost prema umjetničkom djelu. On kaže da je nemoguće razumjeti drugog bez da se postane drugi, i da samo umjetnost može nadvladati tu nemogućnost, zato što je umjetničko djelo izraz cjelovite ličnosti, izraz kojeg se može jasno sagledati i provjeriti.
Zašto sam nakon predstave „L' après-midi d'un foehn“ tako zaokupljena pitanjem empatije, intuitivnog razumijevanja Drugih i Dugačijih? Zato jer mi je ona prvi put pokazala da empatiju može izazvati i kazališno djelo koje nije utemeljeno na tekstu, u kojemu nema ni tragova klasične naracije; štoviše, da gledatelj može osjetiti emocionalnu bliskost čak i s neživim „likovima“, s predmetima koje mu u svakodnevnom životu ne predstavljaju ništa više doli reciklažnog problema. Možda je nepopularno zanositi se ovakvim sitnim, i u krajnju ruku privatnim otkrićima, za kakve možda i ne bi trebalo tražiti mjesta u kazališnoj kritici, toj hladnoj stvari koja teži objektivnosti i zazire od zanosa. Ipak, sve predstave koje sam nakon ovog projekta kompanije Cie Non Nova gledala u Edinburghu na Fringeu, gledala sam razmišljajući baš o empatiji – o tome što u novom cirkusu budi emocije, što nas kao publiku dira, ushićuje, rastužuje, što apelira na našu humanost.
11
Kazalište