U narednih sat vremena, bit ću suočena s vlastitim stereotipima o novom cirkusu; bit ću ganuta, preplavljena emocijama, i uvidjet ću da je novi cirkus puno slojevitiji i puno širi nego što sam dotad bila sklona misliti, i da može sasvim dobro i bez grandioznih pozornica.
Mjesto radnje je Edinburgh, vrijeme radnje sredina kolovoza. Festival Fringe je u punom jeku. Dok se publika uglavljivala u dvored stolica koje su uokvirivale pozornicu, muškarac u iznošenom crnom kaputu, lica nabrana u grimasu teške koncentracije, hodao je uokolo s rukama prekriženima na leđima. Kad su se sve stolice popunile, a žamor stišao (ne do kraja, budući da je u publici bilo još onih koji su na ideju cirkuske predstave gledali kroz prizmu benignih stereotipa, očekujući zabavu za djecu nižeg uzrasta, pa su u Sumerhall poveli dobro raspoloženu dojenčad), muškarac u crnom kaputu kleknuo je na pod i sa škarama u rukama nadvio se nad dvije pomno poravnate plastične vrećice. Nije se žurio. Polaganim, ali svrhovitim pokretima škljocao je škarama, praveći rezove, otkidajući geometrijske komade. Zatim je odnekud izvukao selotejp i dovršio prekrajanje zalijepivši dijelove jedne za druge.
Publika nije znala kamo vodi ta uvertira, nije se moglo naslutiti što taj muškarac u kostimu tužnog beskućnika kani postići prekrajanjem vrećica. Tim je veće bilo iznenađenje kad su, nakon što su ceremonijalno upaljeni ventilatori koji su bili postavljeni oko pozornice, struja zraka podigla preoblikovane vrećice s poda uvis – tek se tada vidjelo da to više nisu obične vrećice iz supermarketa, nego trodimenzionalne figure, mali zdepasti ljudi s lelujavim plastičnim udovima i glavama.
Djeca su dobila ono što su roditelji očekivali: zabavu. Ples ljudi-vrećica prkosio je gravitaciji i zabavljao malene posjetitelje koji bi ovdje-ondje oduševljeno zaječali. Ali, istovremeno, prizor koji smo gledali bio je daleko od puke, obične zabave. Količina emocija koje je evocirao taj raskošno koreografirani lebdeći ples oživjelih komada obojane tanke plastike, bila je istinsko iznenađenje, istinska čarolija, katarza do koje dovodi samo najfinija umjetnost. Bilo je u tome one nujne ljepote koju je u filmu „American beauty“ uhvaćena letom vjetrom nošene vrećice.
Ljudima-vrećicama upravljao je iskusni žongler, i to isključivo snagom vjetra, manipulirajući snagom ventilatora dok je sjedio za malim stolom s upravljačkom pločom.
Prvu granicu stereotipa o (novom) cirkusu probila sam shvativši kako ovdje, u „L' après-midi d'un foehn“, nije riječ o trikovima, nego o magiji. I to magiji koja nema toliko veze sa zabavom koliko s duboko promišljenom umjetnošću. Gledala sam nešto za što nisam mogla ni pretpostaviti da je (kinetički) moguće: pokretne plastične figure lebdjele su u prelijepom, skladnom dijalogu u kojemu je u podjednakim udjelima bilo i klasičnog valcera i suvremenog baleta i mekanijih formi borilačkih vještina, poput capoeire.
Pozornica je okrugla i mala, premalena za cirkusku predstavu - to je prvo što pomislim dok ulazim u komornu dvoranu kazališne kuće Summerhall u kojoj se ima održati predstava „L' après-midi d'un foehn“ francuske novocirkuske kompanije Cie Non Nova.
Emocije gledatelja
su tabu u teatru
10
Kazalište