Da bi Emma uspjela hodati po tucetu uredno poslaganih jaja u kutiji, potrebna joj je pomoć jednoga od momaka. Da bi uspjela na ramenima ponijeti kolegu, treba joj podrška druge dvojice. S jednim ulazi u koketan, nježan, vrlo suptilan neverbalni dijalog koji se vodi komadićima osmijeha u kutu usana, pogledima iskosa: to se između trikova rađa čarolija, ona se osjeća i u publici, i zato „Knee Deep“ dobiva pet kazališnokritičkih zvjezdica u recenzijama vodećih medija.
„Knee Deep“ je priznavanjem emocija i njihovim inkorporiranjem u podtekst predstave dao gledateljima priliku da s predstavom uspostave empatičan odnos, kroz koji je strujala mogućnost katarze. Ta mogućnost nije, na primjer, postojala u predstavi „Noodles“ ugledne engleske novocirkuske kompanije „No Fit State“, koja se na Fringeu prikazivala u New Town Theatreu. Sličnosti između ovih dvaju projekata su veći negoli između „Knee Deep“ i „L' après-midi d'un foehn“: obje su predstave sačinjene od niza akrobacija koje nas podsjećaju koliko je ljudsko tijelo moćno i zabavno, obje se mogu smatrati cirkuskima u onom klasičnijem smislu, dok „L' après-midi d'un foehn“ zahtijeva rastezanje te definicije. Ipak, predstavi „Noodles“ nedostaje, čak nasušno, onih emocija na kojima počivaju druge dvije predstave – i u tome je njezin glavni umjetnički podbačaj. Jer, „Noodles“ je tehnički i produkcijski sasvim solidna predstava u kojoj se neobični likovi opsesivno bave rezancima: izvođači su vješti u akrobacijama na raznim visećim elementima i spravama, njihovim se ukazivanjima na pozornici ne može prigovoriti neprofesionalnost ni šlampavost, trikovi su uigrani i uvjerljivi. Ali čarolija izostaje – zato jer joj nije ostavljeno mjesta u odnosima između likova. Ljudi na pozornici doimaju se hladni jedni prema drugima, apatični, fokusirani isključivo na mehaničke imperative vlastite točke, nezainteresirani za ono što se zbiva na drugom kraju pozornice. Oni nam pokazuju što su naučili na probama, i u nekoliko navrata nagradit ćemo ih pljeskom za trud – ali iz dvorane ćemo izaći nepromijenjeni, isti, možda tek zavijeni u neko mutno razočaranje. Ona empatijska povezanost s predstavom, s atmosferom i likovima, s međuljudskim odnosima, koja nam je punila pluća ganućem u Summerhallu i u šatoru u kojemu se davao „Knee Deep“, ovdje potpuno izostaje. Nije problem u publici – ona je sposobna osjećati čak i tragediju vrećica s logom supermarketa.
Maja Hrgović
*tekst je nastao u sklopu rezidencijalnog programa Unpack the Arts za europske novinare kulture.
13