Zanimljivost se usporedbe krije u različitosti konteksta i izvedaba. Andrićevsko vrijeme previranja u kojemu je sve novac, u kojemu politika ne bira iduću žrtvu, vrlo je lako prenijeti u današnjicu, iako redatelj to ne uspijeva. Jednako tako ne uspijeva u komunikaciji s publikom jer nas ni emocije ni razvoji scena ne dodiruju. S druge strane, tekst Zeh i Roos o imaginarnoj crti, zabrani, mentalitetu stada, apsurdnosti europske birokracije ostaje nedorečen, površan s obzirom na njemačku tradiciju kritičkoga mišljenja. No, postavljanje na scenu, uključenost i provociranje publike potvrđuju Buljana kao redatelja koji gledatelja ne ostavlja ravnodušnim. Bit će zanimljivo kako će beogradska publika reagirati na provokaciju i prodaju tijela Helene (Lucija Šerbedžija) koja, iako u kazališnoj formi passé, i dalje "provocira" hrvatsku publiku.
Bobo Jelčić (1964.) Galebom kritizira tradicionalno kazalište te uključuje gledatelje u predstavu tako rušeći granicu publika/glumci. Kako će sam reći, dramska mu literatura nije toliko zanimljiva koliko stvarna životna situacija, što je najbolje pokazao, u suradnji s Natašom Rajković, predstavom S druge strane u ZKM-u. Mladi srbijanski redatelj Miloš Lolić (1979.) Otela (kako se predstava naziva na srpskome)ne dekonstruira, nego iskorištava bogatstvo njegovih riječi svodeći scenografiju i glazbu na najmanju moguću mjeru kako bi prikazao bavljenje Otelovim i Desdemoninim brakom brigom "državotvornoga muškog svijeta". Otelo (Vojin Ćetković) se infantilno kreće između strasti i izdaje, Jago (Nikola Đurićko) izvrsno igra ulogu smutljivca koji u redateljevoj interpretaciji ne biva toliko negativnim, čime nas zapravo tjera na introspekciju. Ako nam Jago nije toliko nesimpatičan, tko smo onda mi sami, u čemu leži naša odgovornost?
Lolić (1979.) se u postavljanju klasika nije služio scenskim trikovima, radikalnim interpretacijama. Oslonio se na scenski govor, glumce i tekst, no pritom nije zapao u dosadni tradicionalizam jednoličnoga izgovaranja teksta, nego je jednostavnim postupcima i scenom glumce učinio nositeljima tragičnoga. Dramsku je napetost načinio stalnom prisutnošću svih glumaca na sceni. Jelčić u Galebu autorski nadograđuje Čehovljev tekst, glumci tekstove izgovaraju u maniri svakodnevnoga razgovora, publika neposredno biva uključena u predstavu. Čehova tu i nema mnogo. Ostaje pitanje što ta predstava nudi čitateljima Čehova, a što kazališnoj publici neupućenoj u izvornik.
Zanimljivo je još pripomenuti kako je Otelo bio slabije posjećen od Andrićeve Gospođice, što ipak u jednu ruku sugerira kako je kazališnoj publici bliži domaći tekst.
Jugoslovensko dramsko pozorište hrvatskoj se publici predstavilo dvama klasičnim uradcima dok će se Zagrebačko kazalište mladih srbijanskoj publici u petak i subotu predstaviti kazalištem današnjice, trenutka u kojemu jesmo, procesa stvaranja. Kako bismo se uopće mogli svekolikoj publici predstavljati drugim kazališnim formama, morali bismo ipak poboljšati stanje sadašnjega kazališnog mainstreama koji nam može ponuditi rijetke kvalitetne predstave (primjerice, Čehovljev Višnjik u režiji Vite Taufera, zagrebački HNK). Na tome bi ponajprije trebali poraditi HNK i Gavella kao kazališne kuće koje na repertoar uglavnom uvrštavaju klasike. Avangarda bez kvalitetnoga komercijalnog programa i nema nekoga dubljeg smisla.
Anđela Vidović
9
Kazalište