ARTEIST november 2013 | Page 10

10

Poznato je da loše situacije nerijetko posluže kao inspiracija za stvaranje umjetnosti. Ljudi koji žive u našoj regiji posebno su svjesni te činjenice - jer su i sami primorani sudjelovati u političkom i kulturnom životu, ili još bolje, ostacima tih života u našem okruženju.

'Mlijeko u prahu vjerojatno me pretvorilo u mutanta koji jesam danas'

Sada imamo gotovo cijelu generaciju umjetnika rođenih u prijelaznom razdoblju raspada bivše države, ali i onih nešto starijih koji i dalje nose taj nevidljiv trag boljih i sretnijih vremena koji se pokušavaju nositi s modernim vremenima.

Ilustrator, dizajner, umjetnički direktor festivala Sinestezija i, prema vlastitoj definiciji, "vječni apsolvent interaktivnog dizajna" na beogradskom fakultetu informacijskih tehnologija, Vanja Vikalo aka Linnch, jedan je od onih rođenih upravo u gorespomenutom prijelaznom razdoblju, zbog čega se i sam suočava s grubom realnosti baziranoj na primitivnim balastima koji zagađuju sve lijepo.

Srećom, Linnch je umjetnik koji se izdignuo iz negativnosti i neljepote, svojim radom nam pruža spokoj i nadu da je promjena ipak moguća kroz umjetnost koja otkriva njegova stajališta o ovom svijetu i okruženju u kojem živimo.

Prilično ste se rano zainteresirali za crtanje. Možete li nam reći ponešto o svojim umjetničkim počecima?

Otkad sam počeo, nisam prestao crtati i pretpostavljam da bi mnogi mogli postati umjetnički entuzijasti da ih obrazovni sustav nije gurnuo u svijet managera i producenata, ili alkoholičara. Moji najraniji crteži bili su prepuni likova, mnogi od njih bili su likovi iz crtića koje sam gledao ili igračaka kojima sam se igrao. I stripovi, naravno. Također, crteži su sadržavali priče, puno se toga događalo na samo jednom papiru. Nikad nisam bio uživljen u pejzaže, pa su mojom ranijim crtežima nedostajale pozadine. U tom se smislu moji crteži nisu posebno razvili.

Rođeni ste u Mostaru, u Bosni i Hercegovini, i završili kao izbjeglica u crnogorskom Herceg Novom. Imate li osjećaj kao da ste obilježeni tom promjenom ili je smatrate svojevrsnom prednosti? U vašem radu ima mnogo ironije. Mislite li da vas vaša umjetnost odražava kao osobu više od prosječne osobe, imajući na umu vašu pozadinsku priču?

Pretpostavljam da je bilo teško. U tim vremenima malo je tko živio normalno i većinu su prehranjivali UNICEF-ovi paketi. Jedina stvar zbog koje mi je drago je ta što sam bio dijete, pa na sreću nisam u potpunosti shvaćao koliko je ta situacija bila užasna.

Dok sam odrastao i osvrtao se na prošlost, počeo sam shvaćati koliko je sve bilo sjebano. U tom periodu, koji se ne razlikuje pretjerano od danas, mogli ste mi samo dati papire i kemijsku i ja bih bio miran.

Mislim da sva djeca zaslužuju čokoladu, a moja je generacija rasla bez nje. Mlijeko u prahu vjerojatno me pretvorilo u mutanta koji jesam danas. Ne osjećam se obilježeno tim periodom, drago mi je što sam to preživio i dobio novi pogled na život.

U umjetnosti vidim ironiju kao oruđe, kao cinizam i kao povremeni fora način da ošinem prema nekritičnim gledateljima.

Osim crtanja bavite se i video oblikom umjetnosti. Koliko je to drugačije u odnosu na crtanje? Hoćete li se i u budućnosti nastaviti baviti s tim?