O važnosti uspostave kvalitetnoga kazališnog mainstreama u Zdravome društvu Srećka Horvata 12. studenoga su govorili Ozren Grabarić i Rade Šerbedžija. Govoreći o razvoju, napredovanju glumca i glume te o ulozi nesvjesnoga, Ozren Grabarić se u toj emisiji dotaknuo teme kanona u umjetnosti. Kvalitetno tradicionalno kazalište može biti rasadnikom najboljih avangardnih uradaka i samo dodatni poticaj off teatru. Zato je zanimljivo vidjeti, na temelju ciklusa Europskoga kazališta u ZKM-u i gostovanja Jugoslovenskoga dramskog pozorišta, kako te dvije kazališne kuće oblikuju vlastite umjetničke kanone i kako sudjeluju u uspostavljanju kazališnog manistreama.
Jugoslovensko dramsko pozorište predstavilo se zagrebačkoj publici dvjema predstavama, Andrićevom Gospođicom (12. studenoga) i Shakespeareovim Otelom (13. studenoga). ZKM će se 29. i 30. studenoga beogradskoj publici predstaviti Čehovljevim/Jelčićevim Galebom i Žutom crtom, suvremenim tekstom Juli Zeh i Charlotte Roos. Već se u odabiru tekstova kriju svojevrsne razlike u poetikama i viđenjima kazališta. Pomalo je nezahvalno uspoređivati tekstove, ali i predstave, sasvim različitih karaktera, no u ovome je slučaju usporedba ipak moguća.
Gospođica je, u režiji Gorčina Stojanovića i dramatizaciji Marka Foteza statična, scenski siromašna predstava koja nam na pomalo nezahvalan način za kazalište pokušava ispričati priču o mladoj, ali zapravo duboko nesretnoj i usamljenoj Rajki Radaković (Nataša Ninković) koja se slijepo drži obećanja danog ocu na samrti da će štedjeti. Štednjom ugrožava vlastitu i obiteljsku egzistenciju te postaje imunom na tadašnja društvena previranja. Gradi oko sebe oklop koji jedino povremeno uspijeva probiti njezin ujak, daidža Vlado (Srđan Timarov). Slojevitost Andrićevih likova ne uspijevamo doživjeti u predstavi, suviše su plošni, njihove su sudbine pojednostavljene i katkad se bespotrebno pozivaju na trenutačne političke aktualnosti. Predstava je statična, bez oscilacija, zapleta, jednolične fabularne linije koja je, kao i vrijeme, usmjerena nekakvu cilju. Ono što iznenađuje su umetnute pjesme, na što nije imuna zagrebačka kazališna scena (primjerice, Gavellin Osmi povjerenik, Na dnu u HNK-u i dr.). Dakle, umetanje se pjesama bez obzira na njihovu svrhovitost trenutačno očito smatra poželjnim.
Valja pripomenuti kako je postavljanje romana na scenu dramaturški izazov u čiju su zamku upale dvije Gavelline predstave (Osmi povjerenik i Zločin i kazna), no takvi se uvjetno rečeni propusti daju nadoknaditi bilo izvedbom, bilo scenskim rješenjima. Gospođica je prosječna, gledljiva predstava koju je brojna zagrebačka publika dočekala s ushitom, a srbijanska kritika s popriličnim neodobravanjem.
Slično se dogodilo sa Žutom crtom u režiji Ivice Buljana (1965.), iako je naravno riječ o sasvim različitim poetikama. Poprilično mlaka, često bez jasnoga određenja dobro/loše, kazališna kritika tu predstavu nije dočekala ravnodušno. Tomislav Čadež (Jutarnji list) i Igor Ružić (t-portal) predstavu su negativno okarakterizirali na više razina dok je Miljenko Jergović jedini stao u obranu uratka.
Ideja je naoko jednostavna. Dvije predstave, dvije kazališne kuće, dvije države i način na koji pokušavaju uspostaviti kazališni mainstream.
Sadašnji kazališni mainstream nudi premalo kvalitetnih predstava
Kazalište
8