"Ne treba to dijeliti na te dvije kategorije: tradicionalno nasuprot nekonvencionalnom nego na dobro i loše. Nešto na čemu se posvećeno radilo, a nešto na čemu se samo površno kopalo. Samo se o tome radi. Konvencionalno itekako može biti dobro, pomicanjem konvencije ne miču se nužno neki drugačiji pogledi, konvencije se mogu micati i samom posvećenošću, požrtvovnošću i prije svega radom. Na Festivalu Svjetskog Kazališta, primjerice, dolazile su jako klasične predstave od kojih se smrzneš i koje su sačinjene od silnih umnih džula koji su u to uloženi - to se apsolutno treba cijeniti!''
Gorana kritičari često znaju prozivati zbog dikcije, no njemu po tom pitanju ne smetaju kritičari, već on smeta sam sebi. Radi na tome, i smatra da su kritičari apsolutno u pravu, jer je to njegov grijeh proizašao iz nekakve lijenosti da se do kraja posveti tome.
U ZKM-u ga gledamo u predstavama Tartuffe, Galeb, Žuta crta, Zatvaranje ljubavi, Idiot, Moj sin samo malo sporije hoda, Pismo Heineru Mulleru, Ružno pače, Čovjek koji je spasio Europu, Ovo bi mogla biti moja ulica, Garaža, Put oko svijeta u 80 dana, Zagrebački pentagram, Gulliverova putovanja, Koko u Parizu. Dakako da se tu nalaze brojne zahtjevne uloge, a o najzahtjevnijoj ulozi kaže:
''Uvijek je to ona na kojoj trenutno radiš, jer si sav u njoj. U zadnje vrijeme mi se događaju neke čudne stvari, primjerice, nikada prije nisam imao tremu, sada je počinjem imati. Počinjem stare predstave proživljavati na nov način i jako mi se sviđa što mi se to događa. Tako na predstavi uvijek radiš, kad god da igra. Recimo, sinoć igram Idiota, osjetim da mi se malo ne da pa se onda još više isprovociram da mi se da! Tako da je život predstave tijesto koje stalno mijesiš. Kada sam radio Zatvaranje ljubavi, to mi je bilo, baš zbog tog govora gdje sam ja najtanji, zahtjevno, ali mi je ta predstava najviše pomogla da se oslobodim tog nekog straha i dokažem sebi da mogu i to. Ali tu sam imao taj najnelagodniji osjećaj, što je kasnije postalo nešto što beskrajno mnogo volim igrati''
Osim što ga gledamo u kazalištu, gledali smo ga i u filmu Sonja i bik, koji doveo do toga da je ukalupljen u profil lika kojeg igra – Ante, te je također odjednom počeo biti proglašavan najpoželjnijim neženjom i drugim ''senzacionalnim'' plodovima tmurne tabloidizacije.
13