12
Vrišteća glumačka strast, ''seljačina'' jedne od rijetkih duhovitih hrvatskih komedija, predmet čiste psihoanalize serije Na terapiji, dio ansambla snažnog hrvatskog kazališta, česta tema tabloida, frajer s Ožujskim u ruci. Još mnogo epiteta te svrstavanja mogli bi prišiti na njegovo ime s obzirom na rad u koji ulaže cijelog sebe. Riječ je o Goranu Bogdanu, mladom glumcu ZKM-a koji se baš ovih dana bori s neetičnim novinarstvo zbog očitovanja o nekim osjetljivim pitanjima.
"Kao glumac imam užasno velike sumnje o svom radu"
Intervju
No, umjetnost ne trpi političke konce, a premda smatra oholim nazvati se umjetnikom, on to zaista i jest. Bogdan je već na trećoj godini na Akademiji počeo igrati u ZKM-u kao njihov stipendist, a od 2010.godine, od gostovanja Buljanove Garaže u NY je službeno i dio ansambla. Bogdan smatra da je ZKM drugačiji od ostalih kazališta u Hrvatskoj, a te razlike vidi u otvorenosti.
''Teško da se nešto danas u kazalištu može nazvati novim, mi bi trebali biti dio tog svijeta a ne se uspoređivati s drugim kazalištima, jer je unutar Hrvatske ipak taj kazališni svijet jako mal i krhak. Moramo gledati i što se događa drugdje, tako da smatram da je ZKM najbliže onome što se događa u svjetskim kazališnim strujama. To je ono što mene zanima, što ja želim raditi. Istraživati, dalje napredovati kao glumac i mislim da je ZKM najplodnije tlo za to", kaže.
No, ipak, Bogdan smatra da se bilo gdje može raditi dobro kazalište. Također smatra da su se u zadnje vrijeme u našem nacionalnom kazalištu HNK počeli događati neki pomaci, kao što su recimo Tauferovi Glembajevi. Dalo se prostora mladim autorima kao što su Olja Lozica, Helena Petković i Ivan Plazibat, što je velika stvar za glavnu nacionalnu kuću. Nada se da će HNK nastaviti tim koracima te da će jednog dana biti na razini Schaubuhnea u Berlinu, a u takvom HNK bi se mogao i pronaći.
U nedavnoj dodjeli kazališnih nagrada teatra.hr Goran Bogdan osvojio je nagradu za najboljeg izvođača godine koja mu je posebno prirasla srcu.
''Bio bih ohol kad bih rekao da mi ne znači ta nagrada, pogotovo zato što je od publike. Kao glumac imam užasno velike sumnje o svom radu. Stalno se preispitujem, ipak je kazalište tako koncipirano – svaki dan igraš uživo. Stalno se pitaš je li to to? Što može bolje? Svako priznanje ti da onu malu nadu da ideš u dobrom smjeru, da je to što radiš prepoznato i dobro. Tako da mi je nagrada došla u pravom trenutku. Dala mi je malu potvrdu koja je itekako potrebna u mojoj mutavoj glavi''
Odmah nakon dodjela nagrada teatra.hr dodijeljene su i nagrade hrvatskog glumišta, i te dvije dodjele nagrade gotovo da i nemaju nikakvih dodirnih točaka. Kada se to skalkulira, čovjek stane i promisli, je li stvarno postoji toliki jaz između publike i stručnog žirija? Zar publika više zaista ne zna procijeniti što je dobro, ili je tu pak Bobo Jelčić u pravu koji nikako nije zadovoljan fluktuiranjem u žiriju? Bogdan na to gleda na način da smatra da je publici srce čišće, zanimaju ih neke druge stvari dok je dužnost struke, dakako, da to sve promatra malo kritičkije.
Bogdan je dio glumačke postave u obje predstave koje su uzete kao reprezentanti u sklopu Europske kazališne konvencije, a o samim pomicanjima konvencija i povlačenju otpora prema tradiciji ima jasno izraženo mišljenje.
''Meni se sviđa sve što pomiče konvencije! Kazalište i onda kada je nastalo u staroj Grčkoj je i bilo tu da preispituje i da pokazuje prstom. Danas su u to dosta umiješani medije. Kazalište bi trebalo biti žila kucavica stvarnosti, trebalo bi biti homogeno s vremenom u kojem mi jesmo. Trebalo bi reagirati na to vrijeme. Živimo u vremenu u kojem je, nažalost, toliko toga za prokomentirati, nažalost. Po meni to jest neka dužnost kazališta, ali ne jedina. Legitimno kazalište funkcionira i kao neki folklorni ogranak društva.", kaže Bogdan.