Intervju
5
Vjerujem da svi kreativci teže slobodi, a ja sam svoju našao u stvaranju izvan ateljea. Naravno da ne slikam samo na ulici jer uživam i u drugim medijima osim spreja, ali se i dalje najviše dajem uličnoj umjetnosti jer mi ona i dalje ima najviše smisla. Malo je onih koji će na ulici provesti više dana da bi napravili nešto što bi par sati nakon završetka moglo biti zašarano. Razlog zašto toliko pazim na detalje je taj što sam mi je to u prirodi, takvog sam senzibiliteta. Volim pedantan rad jer me to opušta, bilo da se radi o nekom zidu ili listu papira.
Sprej je medij iz kojeg umjetnici kod nas obično ne izvlače mnogo, ili tek uče tražiti više mogućnosti. I u tome vodiš. Koliko umjetnik može rasti sa sprejem, gdje je gornja granica?
- Sprej je skoro pa ekvivalent ulju ili akrilu, pogotovo ako se radi o velikim dimenzijama. U nazad 10 godina tehnologija sprejeva je napravila velik pomak tako da sada postoji preko 500 tonova svih boja koje su na bazi akrila. Kao što se da razlikovati rukopis raznih slikara isto se tako da razlikovati tehnika slikanja sprejem kod određenih umjetnika. U Hrvatskoj sprej i dalje nije toliko prihvaćen, kako u akademskim krugovima tako i u očima javnosti. Ako te netko na ulici vidi sa sprejem, neće pomisliti da njime slikaš već da pišeš nešto o Mamiću.
Sama riječ sprej ljude ograničava tako da u glavi imaju određenu sliku toga što se sa sprejem može. Taj medij najviše koristim naprosto zato jer kod nas nije toliko istražen, te svako malo naučim nešto novo što me tjera da radim još više. Dokle god ta igra traje, granice ne postoje.
Voliš stvarati na mjestima koja nisu očekivana, na kojima je street art začudna pojava. Koja su najegzotičnija mjesta na kojima si radio i čime se vodiš u odabiru lokacija.
- Volim radit na ogromnim zidovima uz pomoć “cherry pickera”, ali u mom slučaju to je pre fancy (skupo) i jako rijetko. Sviđaju mi se “post-apokaliptična“ mjesta, tj. lokacije tipa starih zapuštenih tvornica, oronulih stambenih zgrada koje nisu prečesto posjećene. Bijeli novi zidovi mi nisu interesantni, previše su sterilni tj. nemaju neku priču koja me tjera na intervenciju. Stari zašarani zidovi imaju slojeve priča te su zanimljivi onoliko koliko i okruženje u kojem se nalaze. Pri slikanju na ulici ne tražim zid nego scenografiju i kontekst.
Novi hrvatski realizam – iako nisi dio tog “pokreta”, srodnost postoji. Koji je tvoj stav prema krugu realista, prema njihovoj novoj afirmaciji – i koje su vam dodirne točke?
- Pokret je nešto što po meni ima političkih konotacija, a politika truje umjetnost. Mislim da nam je povijest umjetnosti do sad već jako dobro pokazala što sve umjetnost je i smije biti. Oduvijek sam bio zaljubljenik u figurativno slikarstvo, pogotovo slikarstvo starih majstora, ali to ne znači da ću zbog svog osobnog ukusa manje cijeniti radove koji su čista suprotnost mojih uvjerenja. Novi hrvatski realizam je odgovor na ono što je bilo prije toga, a za par godina će na scenu doći ponovo neka kontra… Ponekad se pitam može li išta više biti sasvim novo, ili samo friško oprano. Treba poštivati sve one koji stvaraju i koji uživaju u tome, a politiku ostaviti onima kojima to baš i ne ide.
Maja Hrgović