Intervju
4
Lonac: Politiku treba ostaviti onima kojima to baš i ne ide
Boonika je u posljednje vrijeme zaredala s moćnim izložbama, pravim malim draguljima koji su nas se duboko dojmili.
Znali smo da će izložba autora koji svoje street art murale i instalacije potpisuje kao Lonac, biti dragulj: ljestvicu očekivanja podignuo je visoko i o tome smo već pisali. U maloj galeriji u Veslačkoj ulici postavljeni su radovi koji predstavljaju presjek njegovih dosadašnjih stvaralačkih faza; riječ je o nekovrsnoj retrospektivi, kojom dominiraju portreti nadrealnih, hibridnih bića, crteži riba-jedrenjaka i riba-vukova, žena-sova, orlova-revolvera.
Tvoji radovi bride od narativnog, metaforičkog potencijala, iako ne daješ “hintove” nego puštaš promatraču da naslućuje, da gradi vlastitu sliku. Što je “behind the scenes”, koje su priče, motivi koji su te inspirirali?
- Najviše inspiracije crpim iz grafičkih novela, glazbenih tekstova, ulične umjetnosti i filmova. Priče i motivi kojima se bavim dio su moje svakodnevice. Od malena sam bio okružen mrtvim prepariranim životinjama, životinjskim lubanjama i oružjem za lov. Kao kontrast tome, na selu bi ko klinac uvijek bio okružen živim životinjama koje su uzgajali baka i djed. Orlovi sa revolverom umjesto glave, žena sa glavom sove, motiv ribe, portret majke kao Crvenkapice sa sačmaricom, sve su to slike iz podsvijesti koje proizlaze iz okoline u kojoj sam odrastao. Priče koje stoje iza tih radova vezane su za određen događaj, osjećaj, za nešto što me u nekom trenutku opteretilo, zainteresiralo, nasmijalo ili jednostavno natjeralo na rad.
Uz neke radove volim ostaviti tekst koji usmjerava prolaznika prema pravom značenju rada, ali mi se isto tako sviđa da neki radovi ne budu preizravni, tj. da ga svaka osoba shvati na svoj način.
Za jedan rad si otkrio odakle je izašao: crtež na kojemu se riba-jedrenjak oslobađa iz boce u kojoj je bila zatočena. Tiče se tvog oslobađanja od okova akademije.
- Taj je rad povezan sa jednim starijim “uličnim radom” koji sam nazvao “(Un)Natural Habitat“. Riječ je o intervenciji na starom brodu usred male šumice koji sam pretvorio u ribu. Pored te šumice nalazi se zgrada akademije gdje sam do nedavno studirao. Tako da je intervencija na brodu metaforički vezana za tu instituciju: Prenamjenom broda u skulpturu ribe na suhom, priroda tj. okoliš je pretvoren u neprirodno obitavalište.
Na izložbi u Boonici jedan od radova zove se “Departure”. To je crtež u tehničkoj olovci koji je proizašao iz sketchbooka (skica za mural zapravo), a ilustrira moj završetak studiranja tj. napuštanje tog neprirodnog staništa.
Je li te akademija opremila vještinama koje su potrebne za stvaranje ovih radova? Nerijetko se od slikara može čuti da su tek nakon Akademije počeli učiti kako se slika.
- Vještina je nešto o čemu se ne bi toliko govorilo na Akademiji, to jest jako malo ljudi je težilo tome (pritom mislim na profesore). Moglo bi se reći da nema toliko istine u onom grafitu “Dosta nam je štafelajnog snobizma” koji se protezao pročeljem ALU-a prije par godina, a zanimljivo je da je to napisala osoba koja nije studirala tamo. Nitko te ne tjera da budeš majstor ulja na platnu, da znaš “tajne zanata”. Za to se svaki pojedinac mora izboriti sam. Najveći protivnik u napredovanju i formiranju nije niti akademija, niti profesor niti kolega koji teži istome. Jedini protivnik smo sami sebi.
Poznat si kao umjetnik koji zbilja pazi na detalj, koji svesrdno teži savršenstvu. To nije nešto što čovjek očekuje od street arta…
- Barem u uličnoj umjetnosti ne bi trebalo biti pravila, ali i dalje postoje ljudi koji kroz stereotipe određuju što je a što nije “street art”: “ako nije ilegalno onda nije TRUE” ili “Ako nije politički orijentirano onda nije TRUE” ili “Ako pre dugo radiš i pimplaš onda nije TRUE”…