Intervju
14
Na koji se način tvoj pristup odmiče od pristupa invaliditetu u umjetnosti i teoriji kakav je bilo predstavljen 2007. godine u sklopu festivala Ekstravagantna tijela?
- Moja pozicija, s obzirom na edukaciju i tijelo kakvog imam je suvremenoplesna izvedba. Nadam da će se iz ove situacije s IMRC-om iskristalizirati osobe koja će progovoriti o svome iskustvu na drugačiji način. Predstave kojih se sjećam s tog festivala bile su šokantne i teške, nesmiljene prema publici i samim autorima. No autori su bili umjetnici s invaliditetom i to druga stvar. Pristup integracije, po mom viđenju trenutno je pitanje kako staviti na scenu zaista različita tijela, a ne tematizirati invaliditet kao takav.
Možeš li reći nešto o radu na predstavi?
- Prošle godine izvedbeni kolektiv su bili Slađan, Nerea, Tatjana i Nikola, dakle dvoje plesača koji koriste kolica i dvoje bez invaliditeta. Radili smo koreografske minijature koje su bile zapravo vježbe traženja naše metode - kako balansirati tijela, kako dobiti koreografsku situaciju da svatko ide do maksimuma i s tim smo se pokušali igrati.
Recimo da smo savladali tu prvu stepenicu i otkrili zaista puno, a sasvim sigurno postoje i potpuno drugi pristupi, jednako vrijedni i zanimljivi, tako ne mislim da je ovo neki univerzalan model rada na integraciji. Rad vidim kao rebus - ako je troje ljudi ispred mene i ja sam ispred njih, rezultat će vjerojatno biti jedan jedini moguć. Čim se promjeni sastav ljudi, elementi jednadžbe se mijenjaju pa tako i rezultat. Kako idemo dalje, dodajemo više razina.
Projekt na kome radimo sada inicijativa je Vesne Mačković, koja nam je nakon prezentacije IMRC-a prišla i rekla da ima ideju za predstavu. Donijela je skice, sjele smo i porazgovarale, meni je sve to bilo jako zanimljivo, ali mi je rad bio moguć jedino ako je i ona u predstavi, jer ne mogu koreografirati tuđe vizije. Tada je počela dolaziti na radionice IMRC-a i uskoro smo krenule.
U proces sam pozvala Silviju Marchig koja je izvrsna izvođačica i autorica s dugim profesionalnih iskustvom, i iz Vesninih prijedloga radimo dalje. U ovom procesu priča kreće iz Vesne koja je umjetnica s invaliditetom, što znači da je prepoznala IMRC kao vlastiti prostor u kome može djelovati, a ne kao zatvoreni autorski projekt. To mi je izuzetno važno.
Budući da uvijek postoji mogućnost prvog čitanja, na koji način kreirate balans između izvođačica i na koji način izbjegavate zamku igranja na različitosti tijela i iskustva?