Intervju
15
- Najveći posao je kako i iz jedne i iz druge izvođačice dobiti maksimum i uvući ih u proces s njihovim punim potencijalom i interesom. No, puno toga je i u „oku promatrača“. Suvremeni ples je prilično zahtjevna forma jer od publike traži stanovito obrazovanje, iskustvo gledanja i interes za pitanja koja nisu široka društvena horizontala.
Ne bavimo se spektaklom, zabavom i poznatim kodovima. Prilično destabiliziramo i percepciju i izvedbu. Suvremene izvedbene prakse su način komunikacije s vlastitim kontekstom koji je izvan mainstreama. Mora biti. Jasno mi je da je to što radimo zahtjevno i da će biti puno ljudi u tome vidjeti samo jednu ovakvu i jednu onakvu ženu.
No ne vidim u tome razliku od bilo koje druge predstave kojoj se publika suočava s novim idejnim poljem, pa prođe dvadeset minuta prije negoli shvatiš što se tamo događa, koje je referentno polje, a tek nakon toga počneš gledati rad i čime se ljudi zaista bave. Jedan od zadataka koje smo si Silvija, Vesna i ja postavile je pronalaženje izvedbenih struktura koje omogućavaju da se što prije otvore mogućnosti gledanja samog rada, a ne isključivo tijela.
Čini mi se da to postavlja izazov i sudionicima procesa i gledateljima. Kako ne upasti u prvu zamku...
- Kada izvođač stane na scenu, prvi doživljaj jeste susret s njezinim/njegovim tijelom. Ogromna je razlika jesi li niska ili visoka, jesi li u dvadesetim ili pedesetim, jesi li funkcionalan/a ili ne. Što nosiš u kroz svoje tijelo i kako to nosiš. Rad je neodvojiv od tijela - to je taj kritički potencijal neposrednosti tjelesnosti i zahtjeva i element hrabrosti, a ponekad i ludosti. Koreografija je medij, ali na kraju krajeva ti si izložena, ti si pred ljudima, ti donosiš i izlažeš sebe.
Zanimljivo je da i tijela profesionalnih izvođača u kombinaciji s plesačima s invaliditetom koji imaju potpunu izravnost u kretanju, postaju preopterećena tehnikama i limitirana disciplinom. Postaju „disfunkcionalna“. Osobno, u radu s toliko različitim tijelima koja zahtijevaju potpuno drugačije pristupe i nose različite svjetove, vrlo brzo sam došla do spoznaje koliko je zapravo minijaturno uobičajeno znanje, koliko je skučen pristup tijelu, ideološki, fizički i iskustveno.
Čini se da svatko treba mijenjati svoje pretpostavke i ranije uspostavljene kodove.
- Da, ali treba dati i novi okvir i vidjeti ima li tu još nečega osim različitosti tijela. Nakon što smo riješili neka osnovna pitanja koreografije i iskustva, sada je pitanje što nas dalje zanima izvan toga. Pitanje postavljanja predstave na scenu, za mene je pitanje komunikacije, jer želim nešto podijeliti sa nekim ljudima pa se možda i razumijemo.
Možda ćemo svi skupa izaći iz procesa rada na određenoj temi s malo više razumijevanja. Želim određenu temu koja me trenutno okupira istražiti i razumjeti što se zbiva tijekom procesa u grupi. Teško da postoje ikakvi zaključi, ali otvaramo pitanja i putujemo zajedno kroz njih. No, da najzanimljivije, najotvorenije pitanje i najveći univerzalni misterij - kako sam unutar svoga tijela i kako si ti unutar svoga, a na neki način razgovaramo ili jesmo i mimo tijela.