Intervju
13
Postavljamo pitanje što pojedinačno tijelo zaista može, što donosi kroz vlastito iskustvo, a taj se pomak u suvremenom plesu dogodio davno, sredinom 20.st.
Konkretno, koristim taj introspektivan način vođenja pažnje kroz imaginaciju i vizualizaciju, a drugi pristup je rad u paru i hands-on work, što je učenje kroz vlastito i tuđe tijelo jer podrazumijeva stalni kontakt i vrlo je opuštajuće. Pri tome se događa prijenos informacija koji je mimo intelekta, mimo gledanja, mimo sebe. Vrlo je intiman način i treba ga pažljivo postaviti jer su kontakti vrlo intenzivni.
U kontekstu promatranja uobičajenog normativa koji određuje što u društvu jeste funkcionalno tijelo, ovo bi svakako bilo proširenje tog klasičnog stava prema tijelu. Druga dimenzija rada je mogućnost proširenja tijela i mogućnosti koje se javljaju kod ljudi kad rade u paru, povećane senzibilnosti koja na neki način jeste ekspanzija u smislu pozornosti, svijesti itd.
Kakav je odnos između inzistiranja na tom, nazovimo funkcionalnom tijelu i ovoga rada koji je potpuno izvan tog principa, koji je puno mekši i intimniji? Čini mi se da to možemo promatrati i sa političkog aspekta, jer se odvija komunikacija na potpuno drugačijoj razini nego unutar imperativa funkcionalnosti koji dominira u društvu.
- Možemo to zaoštriti i reći da je sve to politička situacija. Situacija ima kritički potencijal, ali „na terenu“ ne polazim od toga. Ideja iz koje polazim je da je svako tijelo funkcionalno.
To zvuči manifestno jer radimo s tijelima koja imaju oštećenja, ali pojam „funkcionalnosti“ zaista promatramo iz potpuno druge vizure, recimo da temeljno preispitujemo ideju „funkcionalnosti“.
Ovaj je projekt privukao priličnu medijsku pozornost, što nije očekivano za suvremeni ples koji je medijski potpuno nezanimljiv, a iz razgovora s kolegama iz inozemstva koji se bave integracijskim kolektivima saznala sam da je tako uvijek u početku, jer je takav rad percipiran kao nešto drugačije, inovativno, radikalno. No zapravo, za našu scenu, za širu zajednicu porazno je da mi sada, 2014. godine razgovaramo o integraciji kao o nečemu novome.
Porazno je da je uopće upitno imaju li osobe koje se kreću pomoću kolica pravo pristupa na plesne radionice. O čemu mi uopće razgovaramo? To je jedan veliki propust našeg društva, društva u cjelini i uopće nije pitanje neke inovativne performativne prakse.
Amela i ja smo krenule iz pozicije da takve radionice moraju zaživjeti, i igrom slučaja smo obje prošle neke edukacije o tome, a ovdje se dogodio Plesni centar u kojemu je prizemlje prilagođeno, pa se tu program može odvijati.
To što je ovo jedan od rijetkih prilagođenih prostora govori o našem društvu koje je zaista problematično i koje u zadnje vrijeme isključuje sve više i više ljudi.