Intervju
12
Iva Nerina Sibila: Pristup tijelu je ideološki, fizički i iskustveno skučen
Iva Nerina Sibila voditeljica je Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta (IMRC) kojeg je 2012. godine pokrenula zajedno s Amelom Pašalić. Kolektiv djeluje u Zagrebačkom plesnom centru u kojemu se svakog mjeseca odvijaju dvodnevne radionice.
Radionice su otvorenog tipa te okupljaju plesače, ljude s tjelesnim invaliditetom i najrazličitije plesne entuzijaste. Kolektiv polazi od stava da je plesna umjetnost dostupna svima, a radionica funkcionira kao poligon za istraživanje individualnog pristupa pokretu. Osim radionica, kolektiv je i platforma za rad na predstavama.
Prošle godine u ZPC-u u nekoliko je navrata održana prezentacija rada kolektiva na kojoj je sudjelovalo četvero plesača - Nerea Lasić, Slađan Livnjak, Nikola Orešković i Tatjana Vukadinović, a trenutno Vesna Mačković, Silvija Marchig i Iva Nerina Sibila rade na predstavi čiju ćemo premijeru vidjeti u svibnju.
Što je najveći izazov za tebe u radu s Integriranim kolektivom, što je utome tebi novo iskustvo i u čemu ti se proširuje ili mijenja shvaćanje tijela i odnos prema pokretu?
- Na radionicama najveći je izazov jednako uključiti sve prisutne i potaknuti da daju svoj maksimum. Radionice su otvorene za sve i svatko može doći i raditi.
Ne funkcioniramo kroz sistem upisa na početku godine koji podrazumijeva kontinuitet rada s istim ljudima i razvoj određenih zajedničkih metoda. Tako je najveći izazov što ne znam tko će doći.
Izazov je isto tako postaviti vježbe da cijelo vrijeme svi polaznici mogu raditi, od čovjeka koji je profesionalni plesač s deset godina iskustva do osobe koja je prvi puta došla, ima ograničenu mogućnost kretanja i do sada nije imala informaciju o tome što je to suvremeni pristup pokretu, mogu jednako biti stalno aktivni i otkrivati nešto novo. To je dosta visoko postavljen cilj, ali ako razmišljam o pojmu integracije, inkluzije a ne ekskluzije - onda je to to. I to je zaista svaki puta potraga i svaki put je novo.
Neke radioničke situacije uvijek funkcioniraju, što znam iz iskustva, a neke koje isprobavamo baš i ne, tako da u svakom susretu krećemo o početka, otkrivamo što za tu grupu sada, za tu konstelaciju ljudi može funkcionirati da nitko ne ostane vani.
Na radionicama je naglasak na traženju iznutra pa tek onda na pokretu prema van, što jeste princip u suvremenom plesu. Takav rad je introspektivan, otvarajući i prilično intiman za svakoga. Kako taj princip rada funkcionira unutar radionica?
- Radimo s različitim tijelima i jedini je mogući pristup edukaciji postaviti situaciju tako da ide iz svakog tijela posebno. Pokret ne može dolaziti izvana, ne može biti pokazana određena forma, jer proces zaista mora biti istraživanje vlastitog, unikatnog tijela.
To su introspektivne situacije koje su zahtjevne jer traže od učesnika veliku dozu koncentracije i sposobnost ostajanja "unutra". Takve se tehnike koriste u suvremenom plesu kao način proširivanja tjelesnog i kreativnog potencijala bez određene vanjske forme koja je tradicionalnijim ili mainstream plesnim žanrovima temelj.