Intervju
11
Ako umjetnost trpi, meni je jako žao. Jer zašto u umjetnosti prikazivati bijedu i patnju ljudi, ako će zbog toga patiti umjetnost i građansku ukus. Te optužbe za pamfletizam, iza kojih se krije malograđanski kukavičluk, vjerojatno su najveći komplimenti koje sam dobio za svoj rad.
Kad bi me oni, koji su od društvene stvarnosti u kojoj žive bježali kao vrag od tamjana, hvalili i razumjeli, onda nešto s mojim radom ne bi valjalo.
Ali hrvatsko glumište ostavljam njegovom estetskom rafinmanu, a ovdje bih htio posjetiti na još jednog kazališnog pamfletistu, vjerojatno najvećeg dramskog autora svih vremena. Riječ je o Aristofanu koji se nije libio imenom i prezimenom prozivati nositelje političke moći koji su sjedili u prvim redovima na njegovim predstavama. A ta i takva umjetnost preživjela je do naših dana i vremenom nije izgubila ništa od svoje društvene kritičnosti.
Osim uloge kolektiva kao ubojice Hamleta, promjena u interpretaciji je razvidna u dvostrukosti uloga. Naime, Nina Violić igra majku Getrudu i ljubavnicu Ofeliju, a Sreten Mokrović očevog duha i Klaudija. Nekima je to nespojivo zbog karakterne različitosti likova, a s druge se strane može povezati s psihoanalitičkom teorijom i Edipovim kompleksom.
Meni je puno zanimljivija od psihoanalitičkih interpretacija jedna činjenica koju će većina gledatelja previdjeti, a to je da Hamlet ni u jednom trenutku ne dovodi u pitanje to što mu majku i djevojku igra ista osoba.
Naravno, to je moguće interpretirati kao Hamletovu psihičku poremećenost, ali i kao pristanak na društvenu igru u kojoj su takve zamjene dio plana da se Hamletovo ludilo proizvede te ga se na taj način diskvalificira kao pretendenta na prijestolje.
Kakav je onda taj Hamlet za razliku od šekspirijanskoga pomalo neodlučnog i duboko sumnjičavoga novovjekovnog mladića?
Odlučan da preživi, ali ta njegova odluka se pokazuje kobnom. Problem leži u Hamletovom golemom simboličnom kapitalu. Sin je staroga Hamleta i po nasljednoj bi liniji trebao doći na prijestolje, no događa se uzurpacija vlasti, on je još uvijek prisutan i u svakome trenutku može postaviti pitanje svog nasljednog prava. Zbog toga kolektiv Hamletu postavlja "mišolovku". Ta "mišolovka" treba dati legitimaciju za njegovo uklanjanje.
Odnos je kazališta i publike neodvojiv. Riječ je o klasiku i sasvim slučajno lektirnome naslovu, ima li stoga u tome Hamletu mjesta za srednjoškolsku kazališnu publiku?
Ako se srednjoškolcima ne da čitati lektira, onda ga ne trebaju dolaziti gledati. Izvorni dramski tekst i dramski tekst za predstavu različito funkcioniraju. Ne bih preporučio dolazak onome tko nije pročitao djelo. Po mome sudu, kazalište ne treba biti mjestom u kojem se postavljaju lektirni naslovi. Igrom je slučaja riječ o lektirnom naslovu, ali i jednom od najboljih dramskih tekstova koje poznajemo.
Anđela Vidović