U svakom slučaju, za razliku od egzotičnih jednodnevnih spiritualizama što su danas u ponudi, pouisovski je elementalizam na neobičan način sačuvao i prilagodio, usuđujem se predložiti, samu bît filozofske tradicije Zapada u onome što je u njoj najbolje i najpriopćivije. Čitajući Powysa, ponekad stječemo dojam da čitamo suvremenog Homera.
A ako filozofija nije nikakvo jalovo umovanje umovanja radi, nikakva cjepidlačna izradba zakučastih apstraktnih sistema, već sustav „egzistencijalnih“ stavova i postupaka koji se prakticiraju i iskušavaju na sirovom materijalu svakodnevice, u svim njezinim vidovima, u svim njezinim hirovima i hrapavostima i nepredvidljivim vijuganjima, onda je elementalizam autentična filozofija. A Philosophy for Everyman, kako je govorio John Cowper.
Jer, popularizacija o kojoj je riječ kod njega ne sastoji se u površnom čitanju te neodgovornom i nelegitimnom iskrivljavanju spisâ i učenjâ kao u novim sinkretizmima, već u nadahnutom i na svoj način vjernom prijevodu ključnih koncepata i riječi filozofske tradicije u jedan imaginativni i poetski potencirani jezik, kako bi ih se nanovo „utjelovilo“ u konkretnome iskustvu žive osobe, „partikularnog jastva ma tko ono bilo“.
I premda je Powys nedvojbeno najznačajniji kao romanopisac, svi su njegovi romani protkani tom bazičnom filozofijom. Kao što je sâm ponosno tvrdio, oni su njena „mnogoglasna propaganda“. Njegovi su ekscentrični likovi, čudesni zapleti i ekstatični opisi skrivenih aspekata, nedoglednih putova i zbunjujućih djelovanja „velike kreativne Prirode“ kakva se objavljuje samotnome stvaralačkom egu utjelovljenjâ jedne vizije koja je duboko ukorijenjena ne samo u samotnim kontemplacijama tog ega nego i u velikoj i raznolikoj – i za Powysa i njegove sljedbenike još uvijek živoj – tradiciji koja se mora nazvati filozofskom i zapadnom.
Naspram svih uvoznih pseudoistočnjačkih misti-trendova koji prijete u potpunosti zauzeti područje popularne (a i ne samo popularne) „duhovnosti“, unizujući razum i ogrešujući se o ljudski duh, ovdje se radi o jednoj žilavoj zapadnjačkoj Lebensphilosophie koja ni za pedalj ne odustaje od svojih teško stečenih principa i metoda, ma koliko oni bili nedovoljno „suptilni“ i staromodni, i ni za korak ne uzmiče pred silom kompaktnih i prilagodljivih instant-spiritualizama. Dapače, predstavlja im itekako moćan i radikalan izazov.
Ali bilo bi upravo nepravedno zaključiti tekst o elementalizmu a da se ne spomene onaj od kojeg ga je Powys čitavog života, po vlastitu priznanju, marljivo učio – njegovoga prvog „velikog učitelja“ i duhovnog subrata i prethodnika Williama Wordswortha. Elementalizam je, kako je Powys volio reći, uvelike identičan wordsworthovstvu – ma što to zapravo bilo, ili moglo biti. I njegov moto preuzet je upravo od pjesnika Lake Districta: Pleasure that there is in life itself, što bi se možda dalo prevesti kao „zadovoljstvo koje postoji u životu samom“.
Postizanje tog zadovoljstva cilj je, nepokolebljivo vjeruje i trudi se pokazati elementalist svojim životom, cjelokupna ljudskog života, jer ono je po svoj prilici jedino blaženstvo koje svatko može postići dok je živ, bez obzira na porijeklo, spol, stupanj inteligencije i volje, status, pa čak i na osnovne životne uvjete.
JCP
18