17
17
JCP
Elementalizam je, dakle, ponajprije jedan sakramentalni materijalizam. To je kozmička (ali, kako je Powys neprestano naglašavao, i komička) religija za one koji se osjećaju iznevjereni svim tradicionalnim doktrinama i prezahtjevnim, preozbiljnim, prenametljivim sistemima. A ipak, očito je i znakovito da je taj kult – jer, očito, Powys ne pretendira na osnivanje bilo kakvog čisto teorijskog pravca mišljenja – izravno povezan s kršćanstvom i njegovim pojmom osobe „razapete između dvije beskonačnosti“, ali u isto vrijeme tragično i neiskorjenjivo ukopane u kontingentnu otjelovljenu zbilju. Usprkos svome deklariranom poganstvu i mnogoboštvu, Powys je svjestan da je jedino pojava kršćanstva omogućila ono što zove „ekstaza s predumišljajem“, a u kojoj samotna, od svega suvišnog ogoljena duša doseže svoj „spas“ i svoje ujedno trenutačno i konačno blaženstvo:
„Tako je iznikla i sama kršćanska religija kad je svježa rosa jednoga bistrijeg blagoslova počela padati, noć za noći, usred skršenih lukova i ruševnih stupova u hramovima nekadašnjih bogova. Srce svijeta može se obnoviti samo u samotnim životima pojedinaca. Svi potisci nagore duhovnog soka u ljudskim bićima uključuju pojednostavljenje njihovih svakodnevnih navika. Svaki kult ima svoju dominantnu i ključnu gestu; a dominantna i ključna gesta 'vita nova' o kojoj govorimo mogla bi se opisati kao ekstaza s predumišljajem, erotski zagrljaj ne-jastva od strane jastva.“
Kult što ga je on htio osnovati – za rijetke ili manje rijetke „usamljene pojedince“ među „običnim ljudima“, common people, tom ciljnom skupinom njegovih oracula – bio je svojevrsna sekularizirana, poetska naturalizacija kršćanske liturgije:
„Taj novi kult života učinit će sve ovisnim o radu uma. To će ustvari biti religija uma, koja će imati neku vrstu sekularne 'mise'; ne, ni u kom slučaju ne crne mise, već prije neke zelene mise čija je vrhunska gesta namjerna, hotimična, predumišljena ekstaza.“
***
Iako će se Powysova elementalistička vizija i program danas po svojoj prilici činiti suviše ekscentričnim i „weird“ da bi mogli imati bilo kakav širi ili značajniji utjecaj, i premda u sebi nesumnjivo sadrže nešto za naše nemilosrdno doba suviše infantilno – nešto što više ne može govoriti tom običnom čovjeku, pa makar on bio i rođeni Englez –, smatram da taj pouisovski elementalizam posjeduje autentičan i jedinstven element koji ga i dalje čini potencijalno relevantnim. Mislim na ono što je Michel Foucault u jednom posve drugom registru analizirao kao „brigu za sebe“ (souci de soi) – koncept, ali i nešto mnogo više od koncepta, koji je imao središnje mjesto u dugoj podzemnoj tradiciji stoika i epikurejaca, a koji će Pierre Hadot na njegovu tragu povezati s ključnom praksom filozofije kao „duhovne vježbe“.
Taistinska filozofska tradicija od antike nadalje u raznim je oblicima opstala do danas – i to nipošto ne samo u okvirima današnjih akademija. Prije će biti na njihovim marginama, ili posve izvan njih. Stoga, ma koliko hotimično diletantska i ironijska bila, smatram da Powysova upotreba filozofije čuva neku čvrstu jezgru te drevne philosophia, i predstavlja ne samo njezinu osebujnu popularizaciju nego i njen konkretni praxis, put i metodu realizacije, "tehniku": njenovježbanje u svakodnevici modernog života.