Ali u čemu se sastoji ta „ihtiosaurovska sreća“, koja se usprkos svojoj profanosti, svojoj poganskoj zemnosti, umije toliko približiti kršćanskoj agape? Na što se misli kad se govori o nečemu toliko čudnovatom kao što je „ihtiosaurovski ego“, koji je očito glavni akter u čitavoj priči oko elementalizma? Powys pobliže opisuje u istome djelu:
„Što je netko djetinjastije i nesvjetovnije naravi, to veće zadovoljstvo izvlači iz jednostavnih pojava kao što su zrak, voda, sunce, grumenje zemlje, pijesak, lišće, kruh, maslac, med, ili još iskonskiji doživljaj određene obamrlosti u udovima. Upravo na to smjeram ustrajavajući na slici ihtiosaura. Ono što mislim pod tim 'ihtiosaurovskim doživljajem' nije ništa drugo doli ta iskonska sreća u neposrednu iskustvu bivanja živim. Škiljiti u toga tajnovitog boga koji je sunce; zuriti u tu dvosmislenu božicu koja je mjesec; promatrati nevjerojatne obrise oblaka dok se nakupljaju na horizontu… osjetiti izoranu zemlju pod nogama i hladan vlažan vjetar na licu… sve te stvari, koje pripadaju fizičko-psihičkim doživljajima što sežu unatrag do samih početaka svijesti, jesu tvar od koje je sazdana tajna života.“
Na tragu svojih „velikih učitelja“ Goethea i Keatsa, Powys je smatrao da skupljanje i mentalno preživanje tih „fizičko-psihičkih doživljaja“ može voditi jednoj poetskoj kontemplaciji koja je vrlo srodna mističkoj, ali ipak se od nje razlikuje. Glavna razlika između njih počiva u otvorenoj i profanoj egocentričnosti, u doslovnom smislu, te osobite elementalističke discipline – u onome što je Nietzsche prikladno opisao kao „zvjezdani egoizam“. Tu je „ja“, a ne nikakav „drugi“, glavni protagonist. „Pakao, to su drugi“ – Powys se iznimno ovdje slaže sa Sartreom, a preko njega i s čitavim ateističkim egzistencijalizmom. No iznimno, i s bitnim odstupanjem. Jer kod njega, ta vrsta tvrdokorne usmjerenosti na ja i njegove doživljaje, koja također uključuje radikalno osnaživanje i strogu kontrolu volje, nema nikakve veze s veličanjem moći i plavokosih beštija, a ponajmanje s fanatičnim povjerenjem u bilo kakav monumentalni socijalni projekt. Naprotiv, ona uključuje, kao bitni sastavni moment, i svoju suprotnost ili negaciju. Tko teži postati elementalist mora se naučiti i de-angažirati, u potpunosti raskinuti s „drugima“. Ego, the self, uspoređuje se s tvrdim oblutkom, sposobnim, u jednom voljnom činu, potpuno se izolirati od svih izvanjskih i unutarnjih struja te uroniti u određeni aspekt neživog koji izabere za zadubljivanje, ili, ako tako odluči, u „drevna, u svijesti zakopana i akumulirana sjećanja rase (race-memories)“. To s jedne strane. No s druge strane, taj isti ego također i u jednakoj mjeri mora ovladati i suprotnom vještinom – onom samoponišenja i samoraspršenja, ako želi dosegnuti željeni cilj. Mora se naučiti, u jednom voljnom činu, potpuno se otresti svoje volje, naučiti biti krajnje „porozan“ i slab, kako bi se na njemu mogla „očitovati“ jedna drukčija, planetarna „snaga“. Tu prijeko potrebnu vještinu Powys je opisao kao bitno „taoističku sposobnost pretvaranja samosvijesti u vodu i zrak“, a za njega je ona istovjetna s kršćanskom koncepcijom „samopražnjenja“. Powysova disciplina je bitno kenotička. Jer, iako ihtiosaurovski ego umije crpiti iz svih tradicija i učiti od svih askeza, koristiti se svim pojmovima kao prikladnim oruđima, on nije definitivno vezan ni za koji sistem. Štoviše, on to ne smije biti, jer bi ga to spriječilo u njegovoj anarhičnoj, praiskonskoj, ihtiosaurovskoj slobodi da nesmetano uživa – riječ koja kod Powysa ima upravo metafizičko značenje – u svim aspektima multiverzuma. Pouisovski ego mora naučiti biti pobožan onkraj religije, i, kako je pisac napisao u jednom kasnijem „filozofskom“ djelu (In Spite of: A Philosophy for Everyman), umjeti u svemu i svagda „zamijeniti dogmatsko poetskim“. Pisac koji je napisao knjižicu pod naslovom „Religija skeptika“ (The Religion of a Sceptic) – po svoj prilici jednu od najpobožnijih knjiga napisanih u dvadesetom stoljeću – sa sebi svojstvenim humorom piše:
„Hajde onda – pa i usred naše vlastite prostačke civilizacije – da uronimo u vlastite duše i budemo sami s tom Samoćom koja može stvarati i razarati bez pomoći bilo kakvog nasilja. Moć pojedinačnog uma da stvori vlastitu sreću od najobičnijeg, najpustijeg, najprostijeg okruženja jest moć koju su posjedovali rani kršćanski mistici. Oni su imali za oslonac Boga; ali nama, ako smo i izgubili Boga, barem ostaju kozmički elementi.“
JCP
16