17
On tako, tvrdi da najveći umovi čovječanstva „stoje jednom nogom ukopani u vjekovne predaje ljudske mudrosti, a drugom duboko u Neživom“. On stremi uspostavljanju jedne "planetarne filozofije“ koja će biti čvrsto ukorijenjena u zbilji života onoga koji je iz trenutka u trenutak provodi u djelo, a istovremeno će nalaziti potporu i nadahnuće u najvećim misaonim i duhovnim ostvarenjima ljudske tradicije:
„Svi filozofi i svi proroci su crpli svoje tajne iz iste vrste vrela, naime iz samotnih kontemplacija svojega vlastitog, antisocijalnog ega, ispipavajući sâmi svoj put usred oštrih udaraca i uzbudljivih milovanja intimna osobnog iskustva. Filozofija koja pruža optimistična ili pesimistična mišljenja o općemu stanju stvari ne baveći se izravno i prisno ubodima i ujedima i peckanjima i utjehama i melemima našega svakodnevnog iskustva ne zaslužuje to uzvišeno ime.
Muškarčeva ili ženina filozofija je svjesna misaona navika pomoću koje se jastvo sabire u sebi, ogoljuje, upravlja sobom, usmjerava, i gleda kako se najbolje može nosi sa svim ugodnim ili neugodnim utjecajima golemoga nametljivog Ne-jastva… Osobi koja si kao glavni cilj života zadaje to da razbistri, koncentrira, kristalizira svoje najdublje jastvo naspram univerzuma u tom zadatku mogu beskrajno pomoći ideje ranih grčkih filozofa i ranosrednjovjekovnih skolastika… Navika mišljenja i osjećanja što se ovdje zagovara pod imenom 'elementalizam' jest nešto što nam daje osjećaj da smo preplavljeni uzastopnim valovima trajne sreće. Ta je sreća oslobođena žaljenja i oslobođena kajanja. I nije prinuđena krasti lijepe trenutke od onoga što se naziva užitkom. Ona je ona sama. Ona je svjesna sebe. Ona se neprestano obnavlja iz sebe same. Ona nalazi suglasja u sebi samoj i u drugima (…) Elementalizam je filozofija koja služi kao zamjena za religiju; jer Neživo je dovoljno bremenito misterijem da zadovolji religioznu potrebu. A upravo stoga što posjeduje ozbiljnost religije ne trebamo se čuditi da se ona pametnima, ovosvjetskim ljudima čini krajnje apsurdnom.“
Posve je očito da je ovdje posrijedi nešto mnogo drukčije od maglovitog „obožavanja Gaje“ suvremenog novopoganstva. Powys jest štovao elemente – štoviše, sebe je nazivao „rođenim politeistom“ i „fetišistom“, a na jednoj od posljednjih fotografija vidimo ga kako se predano moli, dodirujući ga čelom, ogromnom kamenu – i njegov sustav jest duboko poganski. Ali stvar je u tome da nije samo poganski. Skrupulozno osjetljiv sin pastora, i kasnije otac katoličkog svećenika, John Cowper bio je odviše dalekovidan a da bi maštao o bilo kakvom idealiziranom povratku nepomućenog poganstva, bilo kakvom „povratku Prirodi“. On je dobro znao da je anima naturaliter christiana, i bio je itekako svjestan užasnih opasnosti potiskivanja ili odbacivanja kršćanskog duha i nasljeđa u bilo kojoj sferi modernog života. Njegov elementalizam nije nikakva neozbiljna i neodgovorna poganska igrarija s nanovo mitologiziranom „Prirodom“, već krajnje ozbiljna, prizemljena i zahtjevna, i iznimno opasna egzistencijalna joga koja, kao što znaju neki od onih koji su je prakticirali, umjesto ekstatičnom ushitu može voditi psihofizičkom slomu ako praktikant nije dovoljno uporan, snažan i pažljiv. Priroda koju je on obožavao bila je anarhičan i mnogoobličan „multiverzum“, splet uosobljenih sila kojima je teško ovladati, i koje nisu sve bezazlene i dobrohotne, hridina kroz čije se strme litice ogoljena čovjekova duša, nalik „ranjenoj lisici kojoj neprestano vreba opasnost iza svakog kamena“, probija hodajući, iz trenutka u trenutak, po oštrici. A ono što, ako ustraje i ima sreće, na taj način nalazi nije nimalo slično šećernom emotivnom „stapanju“ s bilo čime. Jedino što je usporedivo s tom vrstom dosegnute „sreće“ jest, veli Powys, blaženstvo svetaca. Štoviše, kao što pokazuje u svome esejističkom remek-djelu U obranu čulnosti, filozofija elementalizma, koju on u tome djelu naziva – na još veći jêd stručnjakâ – i „filozofijom ihtiosaura“, ima mnogo dodirnih točaka sa svetačkom askezom, pa je čak i njena profana alternativa:
„Ponavljam, postoje samo dvije alternative. Jedna je filozofija ihtiosaura, a druga je filozofija sveca. Izaberete li potonju, učinite li svetost svrhom vašeg života, to znači da se morate odreći svake težnje prema zadovoljenju vaših osobnih želja. To znači da jedini cilj vašega života mora biti ublažavanje patnje drugih bića i povećavanje sreće drugih bića (…) Stvar je to o kojoj prije treba govoriti šapatom nego naglas, no istina čini se glasi da što je plimni val ihtiosaurovske sreće nabujaliji, to će se ihtiosaurovsko ja težiti ponašati prema drugima na način koji nije znatno različit od svečevog. Jer, samo iz nutarnjeg vrela sreće može pokuljati bezuvjetno i spontano milosrđe. Što osamljena duša biva sretnija, to je slobodnija zanemariti sebe i ono što posjeduje u korist svih koji joj se nađu na putu.“
15
JCP