Od samoga početka svoje spisateljske karijere, koju je započeo prilično kasno, Powys koristi riječ „elementalizam“ ili aludira na ono što će ona s vremenom početi značiti kod njega kao na nešto što sadrži duboku i ključnu životnu tajnu: kao na neki gotovo okultni pojam ili čarobnu formulu. I tek će se u njegovim kasnijim ne-fikcijskim djelima, osobito u Filozofiji samoće, njen smisao posvema kristalizirati, a ta se koncepcija izričito uzdignuti na rang „životne filozofije“ ili „središnje vizije“ – koja će se, usporedo s tim „teorijskim“ vidom, konkretizirati i personificirati u mnogobrojnim likovima, strastvenim zapletima i pluralnim ritmovima njegovih monumentalnih simfonijskih romana.
Iako je Powysovo poimanje elementalizma – koje on, ne bez određene prkosne ironije upravljene protiv stručnjačkih i akademskih monopolizacija mišljenja, bez ustručavanja i uporno naziva „filozofijom“ – duboko osobno, kao što su, uostalom, sve koncepcije vrijedne razmatranja, to ne znači da je ono ograničeno na privatnu sferu, i da se može svesti na čisto osobenjački i neozbiljan intelektualni „hobi“. Ali tu se sigurno ne radi ni o apstraktnoj teoriji ili jednom od „-izama“. Naprotiv, radi se o onome što bi se dalo opisati kao životni sustav što ga je taj čovjek razradio, poput jednoga od svojih omiljenih pjesnika, Williama Blakea, i vjerojatno iz dosta sličnih razloga, naime s ciljem „da ne robuje tuđem sustavu“. Taj životni sustav kod njega je također bitno poetski i vizionarski sustav, koji ne počiva na apstraktnim principima nego na životnoj disciplini, specifičnoj vrsti askesis. Powys ju je najčešće volio označavati skromnom riječju rutina – ali koja je za njega bila sâm „ritam univerzuma, bez kojeg ne može biti prave sreće“ – no, povremeno, i daleko manje skromnom riječju Tao: koja je za njega međutim značila nešto mnogo drukčije i zahtjevnije nego što znači u svojim pomodnim adaptacijama.
Pouisovski elementalizam složen je rezultat višestrukih osobnih doživljaja, utisaka, iskustava, utjecaja, pokusa, razrada, primjena, „istesanih“, kako bi Powys kazao, na svemu onome i naspram svega onoga što je praktikantu te discipline drugo i izvanjsko,to jest, što ga okružuje. On se sastoji u ustrajnom prikupljanju, i poetskoj re-aktualizaciji, „dugog niza poluzaboravljenih sjećanja i polusjećanja, akumuliranih misli i osjećaja bezbrojnih ljudskih naraštaja“ od strane samotnoga, „ogoljenog jastva“, koje u poetskoj ekstazi uranjanja u Neživo doseže osobitu vrstu blaženstva. Sjećanje i Neživo dva su stuba na kojima pouisovski elementalizam počiva, njegova dva osnovna i komplementarna elementa. Ali oni podrazumijevaju i upućuju na nešto vrlo drukčije od idiličnog stapanja s „Prirodom“ i njenim elementima, „naturalne mistike“ i sličnih bljezgarija.
Tako na primjer, premda može izgledati da to potpuno „ogoljivanje jastva“ koje je preduvjet da bi do jedne takve ekstaze moglo doći podrazumijeva, u određenom pogledu, spremnost na potpuno odbacivanje svih kulturnih naslaga, svake jednom zauvijek utvrđene tradicije, to je samo jedan od aspekata. Za razliku od pomodnih vulgarnih nadri-šamanizama, Powysov sustav je krajnje složen i sofisticiran, i uspijeva spojiti, u vrlo originalnom jedinstvu, „kulturu“ i „prirodu“.
Ekstaza s predumišljajem
Johna Cowpera Powysa
JCP
14
ohn Cowper Powys bio je mnogo toga: Englez velškog porijekla, sin anglikanskog pastora, pisac i putujući predavač, strastveni hodač, čarobnjak riječi, tajanstveni guru mnogih europskih i američkih intelektualaca… ali ponajprije je bio, prema vlastitu priznanju, rođeni i zakleti elementalist.