Uobičajeno je početkom nove godine na razne načine zapisati i vrednovati zbivanja iz prošle. Prošla 2013. zasigurno nije bila godina posvete kazalištu ako uzimamo u obzir umjetničke kriterije.
O kazalištu se pisalo relativno mnogo, no uobičajeno su se tekstovi u prvome redu odnosili na smjenu intendantice zagrebačkoga HNK-a Ane Lederer, Gavellin plakat za Fine mrtve djevojke i pokušaj gašenja neovisne Male scene.
Takav je pristup samo dijagnoza stanja u hrvatskim medijima u kojima posao kritičara već odavno izumire te ga zamjenjuju dva stupca PR-ovskoga teksta ili možebitni kulturni skandal.
Stoga kao znak otpora rekapitulaciji uobičajene vrste o svemu dobrome i lošem u kazalištu minule godine želim usporedbom dviju predstava, Ispočetka Teatra Exit i Mirnih dana u Mixing Partu ZKM-a, ponuditi odgovor na pitanje o značenju današnjega kazališta u hrvatskoj i europskoj stvarnosti. Riječ je o posve različitim predstavama s pitanjem koje nas vraća na sam početak. Što je sve kazalište?
Tekst Mislava Brečića Ispočetka kazalište određuje kao neprekidan proces, jednu od projekcija stvarnosti koja propituje rad svih njegovih aktera i problem društva kojem se obraća. S druge strane, tekst norveškoga pisca Erlenda Loea Mirni dani u Mixing Partu u adaptaciji Jelene Kovačić i Borisa Liješevića, propituje krizu stvaralaštva dramskoga pisca koja je čitavo vrijeme na rubu groteske.
Usporedba se predstava temelji na dvama kriterijima. Ponajprije ću ih usporediti na kvantitativnoj i scenskoj razini da bih naposljetku dovela u svezu hrvatsku i europsku stvarnost u viđenju dramskoga teksta i društvenih problema u kojem se dvije kazališne stvarnosti ne podudaraju. Također ću se osvrnuti na redateljev odnos prema ženama, staru boljku hrvatskoga kazališta.
Brečić (1970.) na scenu postavlja četiri glumca. Oni glume sami sebe, Mokri (Sreten Mokrović), Krešo (Krešimir Mikić), Jelena (Jelenu Miholjević) i Bojan (Bojan Navojec). Glumci su pomalo zarobljeni u scene koje naznačuje zatamnjenje pozornice. Njihove uloge sežu od brižnoga oca, bijesnoga sina, mladoga ljubavnika, partnera, umjetnice u potrazi za tišinom do revolucionara.
Ulogama je zajednička povezanost, bliskost čime redatelj sugerira da se kazališna stvarnost povezuje s društvenom. Kazalište i publika ovise jedni o drugima, no ne na banalnoj i površnoj razini.
Brečić kritizira ''teatar alkohola, sperme i krvi'' kako Georgij Paro imenuje današnju kazališnu stvarnost. Ne podcjenjuje publiku, nudi joj umjetnost jer što još umjetnik može dati osim ogoljenoga sebe.
Kazalište kao izazov ili šlagvort zabava bez nekoga dubljeg smisla
Kazalište
9