Kazalište
10
Brečićeva je scena osiromašena detaljima. Na pozornici, kao i u stvarnosti, najviše potrebujemo emociju koju redatelj izaziva glumačkim postupcima dok se izmjene scena označuju spomenutim zatamnjenjem pozornice. Prosječnom gledatelju predstava na trenutke može biti zamorna jer cijelo vrijeme mora pratiti glumačke procese, izmjene scena te njihovo sastavljanje u cjelinu. Redatelj očekuje pomalo ambicioznoga gledatelja kojeg ne zadovoljava oponašanje tuđih sudbina i površna slika stvarnosti.
Liješević redateljski oponaša tuđu sudbinu, ponajprije umjetničku Brora Telemanna, u kojoj ide toliko daleko da uprizoruje njegovo spolovilo (Danijel Ljuboja) i četkicu za zube (Nadežda Perišić-Radović). Scenom prevladava iznimna vizualna dinamika s ubrzanim kretanjima glumaca (vožnja bicikla, zvonjava, pjevanje, igranje tenisa i dr.) i simultanizam.
Na pozornici je jednostavno previše svega te se teško nazire osnovno pitanje o današnjoj svrhovitosti kazališta ili ono vidljivije o krizi srednjih godina. Glumačka je interpretacija Zorana Čubrila stoga vjerojatno pretjerano smirena i suzdržana jer bi u posvemašnjoj scenskoj buci njegovo ludilo bilo groteskno.
U Brečićevoj interpretaciji obitelj biva središtem u kojem se lome sva važnija pitanja današnjice i kazališta. Ne tiču se samo međuljudskih odnosa i nemogućnosti življenja u trenutku, nego i kazališta koje bi prema današnjim kriterijima trebalo zabavljati psovkama i seksom. Narušen bračni odnos Telemannovih zbog njegove opsjednutosti poznatom kulinarskom zvijezdom Nigellom Lawson (Urša Raukar) biva tipična šlagvort preslika uobičajene krize srednjih godina u kojoj se muškarčevo postojanje svodi na seksualne maštarije.
Brečićev odnos prema ženi u predstavi pomalo koketira sa stereotipovima jedino u slučaju Jelenine želje da ponavlja romantične scene na kolodvoru, no to je gotovo zanemariv slučaj ako uzmemo u obzir kontekst potrage svih glumaca za emocijom. Liješevićev je odnos prema ženama nezahvalan. Jelena (Lucija Šerbedžija) gotovo ne govori, nego samo polugola hoda scenom, Nigella Lawson (Urša Raukar) je animalno svedena na seksualnu maštariju, Lisa (Dora Polić Vitez) je stereotipno priglupa Amerikanka u potrazi za izvanbračnom avanturom i dr.
Cijelom se Brečićevom predstavom provlači pitanje značenja kazališta, stvarnosti kojoj se obraća i što može ponuditi današnjoj publici. To se pitanje naznačuje tek na kraju Mixing Parta i izravno je postavljeno. Na pitanje o tome što je kazalište dobivamo odgovor u postmodernističkoj maniri anything goes.
Činjenica jest da sve može biti kazalište, no jednako je tako činjenično razvidno da sve ne može i ne mora biti dobro kazalište te da kazalište ne čine samo mogući naučeni postupci, nego i osjećaj za tekst te njegovo uprizorenje.
Riječ je o dvjema različitim kazališnim koncepcijama i viđenjima koje povezuje pokušaj odgovora na pitanje o određivanju i svrhovitosti kazališta. Brečićev je uradak izazov gledateljima dok je Liješevića predstava šlagvort zabava kazališnih postupaka bez nekoga dubljeg smisla.
S obzirom na hrvatsko glumljenje potrošačkoga zapada, vjerujem da će ZKM-ova zabava biti financijski isplativija od kazališnoga osjećaja voditelja neovisnoga i komercijalnoga Exita Matka Raguža. Na vama je da me pokušate razuvjeriti.
Anđela Vidović