KAZALIŠTE
17
Ines: Kad bih uspoređivala Čehova s novinarstvom, bio bi to stari primjerak The NY Timesa nasuprot tabloidu The Sun. Čist, egzaktan, pomalo spor, pomalo i dosadan, nesklon naraciji. Postavlja se pitanje s čim onda Čehov zamjenjuje dramsku kulminaciju i kako ne osjećamo zamor? Njegovi su likovi dio naše svakodnevnice, uvijek prisutni bez obzira na vrijeme. Njihove žudnje, probleme i razmišljanja možemo vrlo jednostavno predočiti i sada. Čehov nije pisac koji pripada prošlosti, on pripada u onolikoj mjeri prošlosti u kolikoj pripada i sadašnjosti i budućnosti. Sve se mijenja, no ono unutrašnje, ljudsko, uvijek ostaje isto. Unkovski recimo to dobro iskorištava i od likova radi rubne karaktere čiji scenski pokret i igra znače doslovno sve.
Anđela: Dobro si primijetila kako se Unkovski u prvome redu oslanja na glumu i scenski pokret. Prostor je scenski nenaglašen. Motiv prirode je važan za Čehovljeve drame, ovdje je izostavljen. Ne primjećujemo izmjenu godišnjih doma, osim u posljednjem činu. Iako je motiv vremena prisutan, u predstavi nije naglašen izmjenom četiriju godišnjih doba i četiri čina, nego promjenama u unutrašnjim stanjima likova.
Ines: Predstava traje gotovo tri sata i u njoj se oblikuje četrnaest likova. Unkovski vjerno prati predložak. Tri su sestre Irina, Maša i Olga nerazdvojne, jednu možemo razumjeti samo u distinkciji s druge dvije. Stoga dolazi do pomutnje kada razni redatelji režu komad i usredotoče se na samo jednu od te tri dobro izbrušene ličnosti.
Anđela: Po mome sudu predstava predugo traje. Razumijem da redatelj nije želio ništa izostaviti, no Čehov je sam po sebi spor. Navodno se kvalitetne Tri sestre mogu pogledati samo u Moskvi… Zahtjevan je to redateljski zadatak. Prikazati suptilne promjene, a da pritom ne budu zamorne i dosadne. S druge strane, avangardna Irina u &TD-u koju utjelovljuje plesačica Martina Nevistić je osvježavajući pogled na jednu od sestara, ali i na samoga Čehova. Radnja predstave je u njezinoj sobi. Zarobljena u četiri zida sanja Moskvu…
Ines: Vratimo se Unkovskome! Sestre igraju Jelena Miholjević (Olga), Dijana Vidušin (Maša) i Ivana Roščić (Irina). Miholjević je izvanredna u neurotičnim, prikriveno alkoholičarskim raspoloženjima. Njezin glas i vrištanje užasno iritiraju, no to je potpuno u funkciji oblikovanja tog lika. Vidušin je pokretom zavladala scenom.
Uspjela je od Maše učiniti svojevrsnu Anu Karenjinu (premda se grizem što uvlačim Tolstoja u Čehovljevo djelo!). Ivana Roščić je uspjela iz čina u čin promijeniti karakter, premda je u prvome činu najočitije koliko je ta sestra mlađa i životnija od ostale dvije.
Anđela: Od tri sestre izdvojila bih Dijanu Vidušin koju nažalost nisam dugo vidjela na Gavellinoj pozornici. Mašin pad je najuvjerljiviji. Od početka sigurna, samosvjesna, ženstvena, jedina uvjetno rečeno ostvarena sestra, tone najdublje. Nudi se Veršinjinu (Ranko Zidarić) u svakome trenutku samoće, polaže njegove ruke na sebe, pada u očaj zbog nedostatka seksualnoga uzbuđenja s dosadnim suprugom, gimnazijskim nastavnikom (Sven Šestak). Moram primijetiti kako Zidarića u zadnje vrijeme gledam kao kazališnoga zavodnika (Radakovićeva Grupa, Osmi povjerenik)…
Ines: Prvi sam put Zidarića doživjela u ozbiljnijoj ulozi i zadovoljna sam. Najzanimljiviji mi je lik i utjelovljenje liječnika Ivana Romanoviča (Filip Šovagović). Čehov je studirao medicinu i bio kotarski liječnik, no zbog nedovršenoga diplomskog rada nikada nije diplomirao. No, ono što je ostalo od svega toga su upravo liječnici u njegovim tekstovima. Od njih čini groteskne figure za koje mnogi teoretičari književnosti tvrde da su Čehovljeve inkarnacije. Tako i u Tri sestre, Ivan Romanovič je najistaknutiji i najsvestraniji lik koji ne trpi pravocrtne karakterizacije, nego se tijekom četiri čina provlači svojom neobičnom običnošću koju dobro igra Šovagović. Od ostalih glumaca mogu istaknuti Ozrena Grabarića koji zbog svojega umiljatog lica, ugodnoga glasa i dječačkoga pogleda pristaje ulozi Andreja Sergejeviča, Bojanu Gregorić Vejzović, Svena Šestaka, Hrvoja Klobučara… Zanimljivi su također likovi Ingeborg Appelt i Biserke Ipše. Potpuno marginalizirani, humoristični, kao da su izašli iz nekoga dječjeg crtića.
Anđela: Malo i osobne priče za kraj… Zaključno, ne možemo ništa posebno zamjeriti Gavelli i redatelju Unkovskome. Čehovu su vratili sjaj. Bez dječjih elemenata i bez pjesmuljaka! Dio koji meni osobno smeta jest duljina predstave i poneka ponavljanja. Gledatelj u prvome dijelu shvaća čežnju za Moskvom te vrlo brzo uočava tjeskobna stanja sestara koja ne moraju biti prisutna u gotovo svakoj sceni. Poruka je to Gavelli da njihov ansambl nosi predstave te da se s dovoljno suptilnom i sugestivnom režijom u toj kući mogu oblikovati slojevite i kvalitetne predstave.