KAZALIŠTE
16
Ines Ora: Čak je i netko posve nekonvencionalan i neobrazovan, netko tko nikada nije čuo za Antona Pavloviča Čehova, zahvaljujući zagrebačkim kazalištima sanjao to zarazno ime ruske književnosti. Naime, HNK je postavio Višnjika, ZKM Galeba, &TD autorski projekt Rone Žulj Irinina duša je kao skupocjeni klavir inspiriran dramom Tri sestre i naposljetku su tu Gavelline Tri sestre. Pitam se čemu toliko vraćanje klasicima i zašto baš Čehovu? Možda je razlog u tome što Čehov ne stvara velike, komplicirane dramske zaplete, nego se okreće biti svojih likova.
Anđela Vidović: Možda je razlog kazališne pomame za Čehovom samo ona stara modna class never goes out of style ili su to likovi koji u sebi nose sukobe. Takvi su nam bliski jer često zrcale naša unutrašnja stanja – od euforije do depresije, od osjećaja da možemo sve do osjećaja potpune bespomoćnosti. Svaki je postavljeni Čehov u Zagrebu drukčiji, rob redateljskih tumačenja. Tauferov Višnjik je pomalo čudan, zanimljiv, scenski nakinđuren, Jelčićev Galeb gotovo da nema veze s književnim predloškom, a Irina Rone Žulj je suptilna, senzualna, nježna - za razliku od Čehovljeve razmažene, glasne mezimice.
Ines: Jelčićevo je postavljanje Galeba bilo svojevrsna poduka gledateljima o načinu čitanja klasika. Kazalište treba ići u korak s vremenom, a ne zastajkivati i stalno se vraćati istim temama, motivima, likovima… Problematizira Čehovljev tekst, a predstava bi se mogla najbolje opisati jednom riječju: otvorena. Štoviše, toliko je otvorena da nismo sigurni je li riječ o improvizaciji ili slušamo barem ponešto od Čehovljeva teksta. Karakteristika je toga postava upravo u slobodi glumaca i eksperimentu. Glumci su prepušteni sami sebi i nitko iz njih ništa ''ne čupa'', nego sami iz sebe izvlače ono najbolje. Jelčić bježi od konvencija, no je li najbolji način bježanja od konvencija taj da se problematizira jedan klasični tekst? Jednog nenadmašnog Čehova? Ostaje otvorenim pitanje je li Jelčić uspio postaviti Čehovljeve likove, onakve kakve jesu, ili je naprosto previše forsirao nekonvencionalnost te tako upao u vlastitu zamku?
Anđela: Sloboda tumačenja teksta. Otvorenost. Miriše na Umberta Eca. I takva sloboda ima granice. Čehov gradi individualne likove, ne nudi mnoštvo zbivanja pa nekako razumijem poigravanje s tekstom. No, s druge mi je strane upitna svrha takva poigravanja, ali i pokušaj nametanja tumačenja u toj silnoj slobodi i otvorenosti. Zato mi se čitanje makedonskoga redatelja Unkovskoga čini uspješnije. Poštuje tekst, prilagođuje ga stvarnosti, doduše samo u nijansama – u scenskim i glazbenim rješenjima. Kako ti čitaš, razumijevaš Čehova?
Arteistov dvoboj živi i dalje! Ovaj put, kritičarske oštrice ukrstile su nad jednom kazališnom temom Anđela Vidović i Ines Ora. Nakon premijere predstave "Tri sestre" u Gavelli, usporedile su recentne Čehovljeve "inkarnacije" u domaćem teatru.
Kako je Gavella Čehovu vratila sjaj