KOMENTAR
18
Ponosi se time što je dvaput osvojio tromjesečnu potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i što je jednom dospio u polufinale velike nagrade za prozu.
Ipak, prosječni hrvatski pisac ne voli da ga nazivaju piscem. Ta titula budi u njemu nelagodu, ona mu zvuči kao provokacija. Pisac kao da se nečega stidi. U izvještajima o prodanim knjigama, što mu ih njegovi izdavači šalju na kraju godine, same su nule. Jedino pokoja knjižnica pristaje, kroz državnu subvenciju, otkupiti njegove knjige. Više nema snage ni zbijati na svoj račun šale o propalim pjesnicima.
U depresivnim fazama, kad izgubi svako samopoštovanje, kao prebiti se kojot vucara po periferijskim knjižnicama i kradom stavlja svoje naslove na policu "Najčitanije knjige". Ali nakon tog kratkog, grešnog zadovoljstva, osjeća još veće gađenje prema sebi i svom pisanju.
U fazama maničnog entuzijazma, kad surfajući po knjižničnom katalogu vidi da ga je netko posudio u knjižnicama Krvavi most i Kruge, spreman je uložiti zadnje pare u jeftino putovanje u Prag, voziti se u autobusu s avanturistički raspoloženim penzionerkama, prihvaćati od njih makovnjaču i orahovicu, i tamo, u Kafkinoj memorijalnoj sobi, u nastupu totalnog bezumlja, pokušati ukrasti Kafkino naliv-pero izloženo u posebnoj kutijici iznad njegovog turobnog pisaćeg stola.
Posljednji obznanjeni rezultati istraživanja tržišta knjiga pokazuju da se u posljednje dvije godine broj kupaca knjiga prepolovio, da je u posljednja tri mjeseca svega 19 posto građana kupilo knjigu, i da dva i pol milijuna Hrvata uopće ne čita. Istraživanje što ga provodi GFK za Zajednicu nakladnika i knjižara te Knjižni blok, pokazuje neočekivano drastičan pad općeg interesa za knjigu.
Prosječan hrvatski pisac zbog ovih je saznanja ponovo zapao u očajanje, depresiju i samosažaljenje, iz koje ga tek povremeno izvuku varljive utjehe ("Nije problem u meni!") i zlurado likovanje ("Propadaju, znači, i oni popularniji pisci koji su se donedavno kingkongovski busali u prsa svojim takozvanim komercijalnim uspjehom!")
Hrvatska književna depresija pokosila je i one najstamenije. Nagrađivana, prevođena autorica Daša Drndić priznaje da trenutno uopće ništa ne piše. Kaže da je nemoćna; da joj se u "ovoj i ovakvoj sadašnjosti" pisanje čini – besmismislenim. Ipak, podaci o izumiranju čitatelja nisu je iznenadili.
- Ljudi u Hrvatskoj nisu izuzetak. Kako zamišljate da će gladna, obespravljena, nezaposlena i na koncu ljutita osoba čitati bilo što, pa i šund? Kultura općenito nestaje sa scene. Ostaju šrot, sapunice i melodrama, kako bi se raja pacificirala. Ali ni to više nije dovoljno. Svijet može očekivati sve više razjarenih glasova, uglavnom neo-nacističkih i neo-fašističkih i s druge strane – mlaku pobunu. Ovo što se danas događa podsjeća na Njemačku početkom 1930-ih. Ako se bude "rađala" nova kultura, ona će biti varikinom isprana kultura, kultura u funkciji stvaranja "hrabrog novog svijeta". Knjige već nestaju – postaju virtualne, kaže autorica čiji je roman “Sonnenschein”, na engleski preveden kao “Trieste”, doživio trijumf u inozemstvu.
Prosječni hrvatski pisac manični je depresivac bez dijagnoze. Objavio je pet naslova, za koje je umjesto honorara dobio naramak primjeraka svojih knjiga i komplet časopisa "Tvrđa".
Hrvatska književna depresija