Suvremeni čovjek izgubio je pouzdanje u istinu, u smisao, a time je izgubio i pouzdanje u značenje svojih riječi: on se jezikom više ne služi da bi zajedničkim razlučivanjem – kako bi se dosta precizno mogla prevesti riječ "dijalog" – došao do zajedničke istine, kroz razne procese razlučivanja i odabiranja, već kako bi nametnuo drugome svoju malu, privatnu "istinu". Jedino tada dobiva osjećaj kakve-takve izvjesnosti. U debati je glavno pobijediti, nadvladati suparnika. A metoda kojom se to postiže zapravo je sporedna. Zato debata nikad nije moralna (pa ni kad se vodi o etičkim pitanjima – tada možda ponajmanje) ili je to samo sporedno i uz devijaciju značenja riječi "dobro": "dobro" debatirati znači uvelike isto što i biti "dobar" lopov ili provalnik. Debata je nadmetanje, postupak koji se temelji na moći ("svrha opravdava sredstvo"), a ne na zajedničkom traženju istine. Zbog toga ona nema ni za cilj ni za posljedicu promjenu onoga koji debatira. Naprotiv, debater koji mijenja svoje mišljenje i svoj stav u toku nadmetanja je onaj koji gubi, koji je slabiji, koji dopušta da protivnik djeluje na njega i da ga nadvlada. To je loš debater.
Nasuprot tomu, kritika je uvijek ne samo preobrazbeni nego i samopreobrazbeni proces – kritik neprestano propituje sebe i svoja stajališta, ispipava svoje granice i u svakom trenutku mora biti spreman promijeniti svoje mišljenje da bi došao do istine. On ili ona zna da, kao što je rekao Rosenstock-Huessy, "ako su svi ljudi obvezani jednom istinom, jedino onda moja-istina ima smisla. U protivnom ludim od svoje slobode." Zna da svaka promjena uključuje promjenu sebe, da je autotransformacija uvjet svake transformacije. Nikad ne gubi iz vida maksimu što je tradicija pripisuje upravo sv. Ignaciju – želiš li promijeniti svijet, počni od samoga sebe.
No postoji i drugi lik suvremenika osim onog debatera-nadmetaoca koji ima veze s krizom kritike, i koji je na svoj način oprimjeruje – to je provokator. Provokator je bitno drukčiji od debatera. U svakom slučaju, daleko je autentičniji lik nego ovaj: ne samo da je daleko iskreniji, nego je i daleko bliže stvarnosti. O njegovoj hrabrosti da ne govorimo. Provokator je živo svjedočanstvo krize, kriza kritike na djelu – njegove geste, njegove "subverzije" i "ispadi" nemušta su kritika koja ne dospijeva i ne može dospjeti do riječi: to je "čisti" odraz stvarnosti. Moja-istina koja se odvažila poludjeti. Za razliku od debatera provokator zauzima – ili je, bolje reći, stavljen u – poziciju ne-moći. Zato je i bliže stvarnosti, i njegovo djelovanje gotovo uvijek upućuje na izgubljeni smisao, na gubitak smisla. U najboljem izdanju, provokator je suvremeni ikonoklast koji ne razlikuje između ikone i idola, za kojeg je svako utvrđeno značenje, svaka koncentracija moći, svaka pretenzija na smisao – svaka "slika" – potencijalna laž koju valja u začetku uništiti. Zbog toga on uvijek djeluje sam, uvijek je izoliran od zajednice; i zbog toga je nesposoban, kao takav, poduzeti potragu za istinom, koja uvijek podrazumijeva bivanje-s-drugima, zajednički rad, dia-logos, postupke razlučivanja i odabiranja – to jest kritiku.
Kritika ne može biti smislena ako ne postoji Smisao. Razaranje idola ne može biti plodonosno ako apriori ne postoji ništa drugo osim idola i praznine (vladavina "simulakara"). Potraga za istinom ne može se poduzeti ako nema Istine. S jedne strane kritika se suvremenika doima suviše negativnom i razaralačkom jer ne dopušta nikakav dovršen sustav i neumoljivo uzdrmava njegove unaprijed izgrađene ili naslućene izvjesnosti. S druge strane čini mu se suviše pozitivnom, naivnom i zastarjelom jer pretpostavlja, usprkos i usuprot svemu, pouzdanje u razum i njegovu moć da spozna istinu, pouzdanje u jezik i njegovu moć da bude sredstvom za dohvaćanje i priopćiteljem te istine. A suvremenik živi u dihotomijama, koje je sve manje sposoban pomiriti. Renesansa kritike podrazumijevala bi istovremeno otkriće radikalno novog i ponovno otkrivanje "antike", tradicije koja leži suviše dugo zakopanom. Korak naprijed koji je istovremeno korak nazad, i koji bi omogućio da kriza kritike preraste u kritiku krize. Nije za vjerovati da je današnji čovjek za to sposoban bez temeljitog duhovnog potresa. Jer "antika" koju bi njemu valjalo otkriti ima više veze sa zaboravljenim duhovnim i metafizičkim naslijeđem nego s lijepom književnošću, i utoliko je njeno otkopavanje kudikamo zahtjevnije nego što je bilo ono u kasnome srednjem vijeku. On bi morao ponovo iznaći ono što je John Keats nazvao "negativnom sposobnošću", negative capability: sposobnošću da prebiva između i usred izvjesnostî, da se kreće po granicama i u međuprostorima i ne prianja uz gotova rješenja – uključujući rješenje da nema rješenja. Drugim riječima, morao bi naći način da ponovo poetizira svoje mišljenje i svoju egzistenciju, otvarajući se silama koje su iznad njega i koje mu omogućuju da nadiđe sebe u radikalnom iskoraku iz sebe, i tako krene prema velikoj Preobrazbi – silama koje se mogu, ali i ne moraju nazvati "transcendencijom".
Marko-Marija Gregorić
15
Društvo