Nedvojbeno je da u pogledu posjedovanja i izražavanja "mišljenjâ" – pa i usuprot drugome i na štetu drugoga – živimo u vrijeme nikad prije uživanih "sloboda". Bilo bi besmisleno poricati da, općenito govoreći, pojedinac danas raspolaže jedinstvenim uvjetima i načinima da izgradi i iskaže vlastiti stav o bilo čemu.
Tvrdnja, na koju se ponekad nailazi, da dostupnost informacija i neviđeni porast znanja na neki neobjašnjiv mističan način onemogućuje slobodno kritičko promišljanje ne nalazi nikakvu potkrepu u stvarnosti, i po svoj prilici nije drugo doli plod reakcionarnih mistifikacija i nostalgičnih nagnuća.
A ipak, priznajući sve to, činjenica jest da je usprkos svim našim kriticizmima i sukobima mnijenja, svim "radikalnim" preispitivanjima dosadašnjih pozicija, svim težnjama prema proboju i inovaciji, svim idejnim i ideološkim prijeporima, prava, cjelovita, konstruktivna, smislena kritika gotovo nepostojeća u današnjim diskursima, a možda osobito onima koji sebe smatraju i nazivaju kritičkima.
Razlozi toga zacijelo su odveć složeni, duboki i skriveni da bi ih se moglo podrobnije razmotriti, ili čak navesti, u ovakvom tekstu. Ali već i sam uvid u to može objelodaniti neka bitna obilježja naše suvremenosti, baciti svjetlo na sveopću krizu mišljenja u kojoj se nalazimo.
* * *
Sama etimologija riječi "kritika" (od grč. krinō) podrazumijeva stanovito lučenje: raz-lučivanje i od-lučivanje. Već i sama činjenica da riječ dolazi od glagola, a ne od imenice, mogla bi biti značajna: radi se o zbivanju, o procesu, o nečemu dinamičnom. Uostalom, višestruki postupci raz- i od-lučivanja imaju dugu i bogatu tradiciju u zapadnoj civilizaciji, od početka sklonoj analizi, cijepanju i dihotomijama.
U jednom od vrhunaca te civilizacije koji su Duhovne vježbe sv. Ignacija Lojolskog, razlučivanje i izbor imaju ključnu ulogu – brižljivo "razlučivanje duhova" uvjet je da bi se razlikovalo istinito od neistinitog, pravo od nepravog, te učinio izbor Dobra kojim se ostvaruje cjelovitost i punina egzistencije, velika Sinteza. Ali samo je razlučivanje izrazito analitičko – ono je onaj negativan element ili put koji prethodi pozitivnom i uvjetuje ga.
U postupku svakog oblika kritičkog lučenja uvijek se započinje negacijom, i što je negacija čišća i radikalnija to će se pozitivitet moći snažnije i punije očitovati. Konstruktivna kritika pretpostavlja destrukciju, pozitivna kritika pretpostavlja negaciju. Nije valjda potrebno napominjati da to nema nikakve veze s "nihilizmom".
A nema mnogo veze ni s hegelovskom dijalektikom. Riječ je o nečemu veoma drukčijem. U katoličkoj mistici općenito, sjedinjenje s Bogom, samom Istinom, prolazi kroz intenzivno proživljavanje Njegove odsutnosti ("iskustvo grijeha"), proživljavanje koje je istovjetno s razlučivanjem i razaranjem vanjskih i pogotovo unutarnjih idola ("pokajanje", "pokora").
U drukčijem, suvremenijem registru, ali više-manje istom smislu Simone Weil je govorila o ateizmu kao "putu čišćenja od idola" i preduvjetu za istinski duhovni život modernog čovjeka. To je vrhunska, duhovna kritika, koja je zapravo počelo i model svake valjane kritike. Jer svaka je kritika u biti i ponajprije borba protiv idola, protiv laži, protiv demona koji odvlače od istine i dobra. Tvrdimo da je upravo zaborav toga glavnim uzrokom današnje krize kritike.
Ono što je u naše vrijeme zamijenilo kritički duh, autentično razlučivanje i mogućnost odabira, veliko "Ne" koje vodi u veliko "Da", u bilo kojem području i u mnogovrsnosti modalitetâ, jest duh debate. Ma koliko moglo izgledati da između toga dvojeg postoje neke sličnosti, debata je oprečan postupak od kritičkoga, i najčešće služi kao njegov nadomjestak. I to je tipičan postupak suvremenog čovjeka, koji istovremeno žeđa za izvjesnostima i kojeg tišti svijest o bespovratnosti gubitka svake izvjesnosti.
14
Društvo