U kojem se god području – filozofskom, umjetničkom, znanstvenom, društvenom, političkom, etičkom – i u kojem god od svojih raznolikih modusa – umjetnička i književna kritika, društvenopolitička akcija, promjena znanstvene paradigme, rigorozna filozofska critique – pokušala očitovati, kritika je kao sila na suvremenom rasadištu ideja ugrožena. To je polazišna teza za koju, smatramo, nije teško naći pokrepu.
Potrebno je samo osvrnuti se oko sebe, što je moguće trezvenijim pogledom prijeći preko misaonih tokova i krajolika suvremenosti i usporediti ih s onima prošlih stoljeća da bi se uvidjela stanovita praznina u tome pogledu. Pritom ne treba ići suviše daleko: prošlo stoljeće, pa čak i samo njegova druga polovica, dostajat će.
Tko bi, na primjer, mogao poreći da danas ne postoji, i kao da ni ne može postojati ništa slično sveobuhvatnoj i prevratnoj kritici kakvu su u povijesnoj znanosti izvršili Fernand Braudel i grupa oko Anala? Ili, u povijesti umjetnosti, Gombrich i Panofsky? Ili, u politici, Martin Luther King ili Giorgio La Pira? Bahtin ili Frye u teoriji književnosti, Auerbach ili Curtius u filologiji i književnoj kritici, Feyerabend ili Khun u promišljanju znanosti? Danas, bilo kakva dugotrajnija radikalna promjena u sferi ideja, kojom bi se uzdrmali sami temelji i promijenile opće smjernice, kao da je postala nemoguća.
Općenito govoreći, velike kritičke oštrice kao da su otupjele uslijed sveopće digitalizacije stvarnosti i tiranije informacijâ.
Postoji, međutim, i drugi način gledanja na stvari koji dovodi u pitanje tu tezu, i stoga zaslužuje pažnju. Tvrdi se naime da je iluzorno i pogrešno govoriti o krizi kritike kao takve; nasuprot tomu, trebalo bi govoriti o krizi ili čak smrti određene koncepcije kritike kakva se razvijala tijekom stoljeća u određenom kontekstu (naime zapadnom) i kulminirala u modernosti.
Po izlasku iz modernosti i ulasku u postmoderno doba, kritika, koja nužno slijedi "duh vremena" koji kritizira, radikalno je promijenila modus essendi i modus operandi u isti mah. To je uzrok privida njene krize. Kritika je prestala biti sveobuhvatna, što će reći monolitna i autoritarna, prestala je biti "univerzalna", ali ne stoga što bi bila suočena s tragedijom vlastitog nestanka, već stoga što se temeljito preobrazila i radikalno poopćila.
Postmoderna kritika proširila se doista na sve, uključujući i sebe samu. Kritika je postala u prvom redu kritika kritike, i u tome dovođenju do krajnosti nužno je izgubila stare oblike, koji su postali zastarjeli i nevažeći. Doista, čini se da sve ukazuje na to: nije li kritički "duh" danas sveprisutan? Ne pruža li upravo naše doba neslućene mogućnosti kritike na svim područjima? Nije li se nakon raspada velikih ideologija i bastionâ jednoumlja u prošlom stoljeću otvorio prostor za doista bespoštednu, slobodnu i nesputanu, ničim ometanu kritiku? Nije li neosporna činjenica da je u današnjim javnim prostorima doista moguće kritizirati sve i svakoga, na svakojake načine, uglavnom bez opasnosti od cezure i ušutkivanja? Ne svjedočimo li zapravo pravom trijumfu kritike, konačnom ili čak beskonačnom otvaranju njenih horizonata?
Kritika nije u krizi, ovo je njezin apsurdni trijumf
13
Društvo
U svome klasičnom, širokom ali po svoj prilici jedinom pravom smislu, ono što se nazivalo i gdjekad se još naziva kritikom u velikoj je pogibli od nestanka.