I dok u prvom dijelu Love will tear us apart izvođačica izvodi plesne numere na odabrane ljubavne pjesme muških autora, drugi dio Boys don’t cry istražuje naslijeđe žeskih kantautorica 60-ih godina, dijelom pjesme koje su nastale u valu protesta i aktivizma. Spoj ovih u dramaturgiju ugrađenih suptilnih elemenata, poetike plesa kao elementarnog ljudskog fenomena, kolektivnog pamćenja urbane generacije odrasle na rock and rollu i iskustvima koje prisjećanje, osjećanje, komunikacija, umjetnost kao proizvod, pitanje vlasništva, slobode, motiva, naguća rezultirao je odličnom predstavom koja me podsjetila na jedan zadarski grafit koji kaže "ako želiš biti sretan, budi!" to sam i ja pomislila gledajući predstavu. Ako želiš plesati, pleši! Jednostavno.
Staša Aras
12
Kazalište