Retrospektiva
8
Kao protuuslugu za brak s Brankom Šenoom, otac je Nasti Rojc trebao pomoći da dođe do vlastitog ateljea. Ona taj sporazum opisuje sljedećim riječima:
"Među nama po mojoj želji taj brak ne smije biti brak. Moja teška bolest bila mi je za to dobra obrana, a ruka pomoći si međusobno. Teškim srcem, radi sebe pristala sam na taj neugodni, opasni korak, a za nagradu obećao mi je otac da će mi pomoći doći do svog ateljea(…). "
Premda je Nasta Rojc nakon udaje zadržala vlastito prezime kojim je do smrti potpisivala sve svoje slike, organizatori izložbe Hrvatskog društva umjetnosti održane 1911. godine u Zagrebu potpisali su ih u katalogu prezimenom Šenoa, što je izazvalo njezinu zaprepaštenost i ogorčenje [11]. Taj incident nije bio jedino lišavanje umjetnice vlastitog imena. U arhivu dr. Kovačića među ostalim dokumentima Naste Rojc čuva se i osmrtnica kojom ožalošćena obitelj 1964. godine obavještava javnost o smrti Naste Šenoa rođene Rojc.
Malograđanski um, kojemu se umjetnica cijelog života žestoko suprotstavljala, posthumno joj je pokušao falsificirati i biografiju, te je prilagoditi normama društvene prihvatljivosti koje se ni do danas, pedeset godina nakon njezine smrti, u zemlji u kojoj je živjela nisu bitno promijenile. I možda je upravo to razlog zbog kojega Nasta Rojc nije upisana u rodoslovno stablo hrvatske moderne umjetnosti. Ona nikada nije bila apolitična, a upravo je apolitičnost umjetnosti pretpostavka na kojoj se temelji naknadno stvorena ideologija visokog modernizma o kojoj piše Williams.
Autoportret u dragu iz 1914. godine na čijoj je poleđini umjetnica vlastoručno napisala Simbolistički autoportret: Ja borac, Ja 1914, politički je čin. Prikazujući se u dragu, dakle odjevenom u elegantno muško odijelo s kravatom kao dekadentni dandy, kose svezane crvenim svilenim rupcem pod crnim, plitkim muškim šeširom širokog oboda, i s “gusarskom” naušnicom u lijevom uhu, Nasta Rojc inzistira na prvom licu jednine, na ličnoj zamjenici Ja, na samoodređenju – borac, u konkretnom trenutku vlastite povijesti. 1914. godine Nasta Rojc reprezentira konstituciju pozicije govornog subjekta koji jest želeći subjekt, konstituciju koja se događa mimo normativne heteroseksualne rodne identifikacije i izvan simboličkog poretka, poretka jezika, koji jest zakon i temeljni društveni ugovor. U dragu, Nasta Rojc sebe reprezentira bez maske: građanske, heteronormativne maske ženstvenosti. Taj autoportret nastao je devet godina prije najpoznatijeg svjetskog slikarskog autoportreta u dragu u kojemu je eskpatrirana Amerikanka Romaine Brooks u Parizu 1923. sebe prikazala kao dandyja s cilindrom. Nakon retrospektivne izložbe održane 2000. godine u National Museum of Women in the Arts Washingtonu kada je njezin desetljećima zaboravljeni i retorikom modernističke estetike i povijesti umjetnosti minorizirani opus revaloriziran, revidirana je i ekstenzija pojma avangarde.
Opus Romaine Brooks nije etiketiran avangardnim na temelju formalnih inovacija, već zbog invencije slikarskog jezika koji je učinio vidljivim postojanje onih spolnih identiteta koje diskurzivni normativni heteroseksizam prohibira. Ne u Parizu, gradu s raskošnim nasljeđem baudleairizma i wildeovskog dandizma, te postojanjem konverzacijeske zajednice u rasponu od Colette do Gertrude Stein, Djune Barnes, Sylvije Beach, Adrienne Monnier i Giselle Freund, nego u malom provincijalnom Zagrebu, Nasta Rojc, “htijući sebi pobjeći čitajući Wildeove priče”[12], portretira se u dragu. Ne 1923. poput upravo po tom autoportretu svjetski poznate američke Parižanke, već još davnije 1914. godine. I dok se autoportret Romaine Brooks danas nalazi u washingtonskom Smithsonian American Art Museumu, drag autoportret Naste Rojc ne nalazi se ni u jednoj nacionalnoj muzejsko-galerijskoj institiuciji, već mu se nakon slikaričine retrospektivne izložbe održane pred sam kraj dvadesetog stoljeća u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, gubi svaki trag.