Retrospektiva
9
U autobiografiji Naste Rojc Sjene, svjetlo i mrak koju autorica 1918. godine posvećuje “onima koji mi zadaše bol iz koje se rodi ovo djelo”, čitam kako se 1914. godine kad započinje Prvi svjetski rat, a ona sebe slika kao borca, zgraža nad paležom srpskih dućana u Zagrebu i naziva to psihopatskom pojavom. Čitam i o tome kako se za vrijeme studija u Beču druži s kolegicom, poljskom anarhisticom i kako radije negoli filozofe čita djela psihijatara. U autobiografskom zapisu napisanom po završetku Drugog svjetskog rata ona govori o svojoj odluci da 1938. godine “istupi iz javnog života kao slikarica” jer “naslućuje što će se doskora u svijetu zbiti”. Citiram:
"U velikoj kolektivnoj izložbi sa preko 300 svojih radova u starom Umjetničkom paviljonu drži predavanje o propasti stare kulture, o neizbježnom preokretu, katastrofom za svijet, iz koje će se roditi nova kultura od koje se obrisi u umjetnosti još ne vide. U slici “Naše doba” 1928. ona o tom govori, nerazumljivo za savremenike i drži predavanje na zagrebačkom radiju. Po svoj prilici, također nerazumljivo za većinu. Njezini rođaci drže da je malo “nora”. I tako dođe godina 1941. U njoj se odmah probudi otpor starog borca za ljudske pravice. Kad vidi prvu neprijateljsku značku, boje (žuto i crveno) iste su kao na onoj noroj slici, i nju stegne oko srca, kao borca prije nego pohrli u bitku. Odmah nagovara svoje dobre prijatelje svih slojeva da se dadu u otpor i potpomaže one teške prve početke N.O.B. do 1943. kad nju i drugaricu Onslow strpaju u zatvor na prijavu dvaju koristoljubivih sluga neprijatelja – Ustaša.”
Nasta Rojc i Alexandrina Onslow puštene su iz zatvora zbog nedostatka dokaza i do kraja rata nastavile su pomagati N.O.B. Međutim kuća koju im je ustaški režim konfiscirao nije im vraćena ni nakon završetka rata, već im je bilo dopušteno koristiti samo nekoliko prostorija. Tu situaciju ona komentira ovako:
"Tog dana kad N.R. tako teško oboli došao je u komisiju o tom dijelu stana, na poziv nasilnog stanara, onaj isti bivši ustaša koji je prijavio N.R. i Onslow ustaškoj policiji da o tom sudi. To je toliko bolilo partizanski osjećaj N.R. da joj je fizički pozlilo od duševne muke. I te duševne muke, muče ju još 2 godine nakon oslobođenja, kada su ona i drugovi mislili da će drama već biti na pozornici, a triptih (slika) već izložena. I narod trpi dalje od moći egoista, fašista. Hoće li se ikada osloboditi?! Hoće li ikada uživati plodove ogromnih žrtava?!”
Čitajući spise Naste Rojc i gledajući njezinu sliku Naše doba naslikanu davne 1928. godine, u osvit prve velike globalne ekonomske krize – uvertire u katastrofu koju je umjetnica pravodobno prepoznala, nameće mi se pitanje što bi ona učinila da Zagorka danas zatraži od nje autoportret.
Leonida Kovač