Retrospektiva
6
Williams govori o naknadno rođenoj ideologiji modernizma, a teorijske konture koje je modernistička retorika primjenjivala i specifične autore “modernizma” smatra krajnje selektiranom verzijom modernoga koja na kraju prisvaja cjelinu moderniteta.
Prvi portret amblematskog označitelja modernosti – automobila, u hrvatskoj je umjetnosti naslikala upravo Nasta Rojc 1925. godine. Posrijedi je slika Naš auto u Škotskoj, nastala za vrijeme njezinog jednogodišnjeg boravka u Velikoj Britaniji. U nizu pisama upućenih roditeljima u Zagreb tada četrdesetdvogodišnja umjetnica opširno opisuje vožnju automobilom i emanicipiranost britanskih žena:
"Danas je Miss. O. umorna pa smo ranije prekinule put i doista polako vozile 25-30 milja na sat. Auto za autom nas je prestizao, većinom dame šofiraju, po dvije kao i mi, i po jedna i po 4 bez muževa, koji valda dotle moraju negde raditi da zasluže što taj šport stoji. (…) Dame uživaju ovde veliku slobodu, podpunu ravnopravnost u svemu, pa uslijed športskog života vidiš ih mnogo u hlačama svakojake vrsti, al uvijek se oblače s ukusom i lijepo česlaju odrezane kose i fino se ponašaju i dobro izgledaju. Nikomu ne upane u oči ako dama, bila mlada ili stara putuje sama bez šofera u autu, stavi auto u garažu, uzme sobu u “Innu” (hotel na selu ili uz cestu) i odputuje drugo jutro.
Slobodni, patrijarhalnim normama nesputani život Engleskinja o kojemu Nasta Rojc 1925. godine izvještava svoje roditelje, zapravo je opis tzv. tipa “nove žene” koja u javni prostor ulazi u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, kada se uostalom, na umjetničkoj sceni pojavljuju i avangardne umjetničke prakse. Kao što su primjerice, dadaizam ili nadrealizam minirali građansku predodžbu umjetnosti, tako je i lik “nove žene” kojemu se imamentnim poimao svojevrsni androgini izgled, vizualno označavao čin transgresije rigidnih normi građanske ženstvenosti.
Za razliku od devetnaestostoljetnih pasivizirajućih i potčinjavajućih normi ženskosti i ženstvenosti, avangardni lik “nove žene”, označavao je aktivnu, neovisnu osobu koja nekim respektabilnim poslom osigurava vlastitu ekonomsku neovisnost.
Nedatirani autobiografski zapis Naste Rojc pisan u trećem licu koji, sudeći prema sadržaju vjerojatno nastaje oko 1947. godine, svjedoči o njezinom odbacivanju (malo)građanskih normi od ranog djetinjstva. Tekst započinje ovako:
"Rodila se 1883. u blatnom i prašnom mjestancu Bjelovaru, tamo polazila realnu gimnaziju za oba spola. Uz razna razmatranja i predavanja o tome kako treba postati “koristan član ljudske zajednice”, bilo je i tučnjava do krvi za ženska prava. Najmanja i najmlađa u razredima, prezirala je muške drugove zbog toga što su glupi i kukavice i dokazivala im je rukopipatelno da jače i veće tijelo ne vrijedi ni u tučnjavi koliko odvažan, brz, junački duh! – kod oba spola, te je vodila prve bitke za ravnopravnost. Već kao malo slabašno dijete crtala je gdje je bilo kakove prilike za to, kakov veliki papir i komad meke cigle ili ugljena, ogromne glave i figure i modelirala iz tijesta i blata životinje, konje i ljude koje je oko sebe vidila i motrila. Sa 7 godina odbacila je nauku o Bogu kako su je stariji naučili i stvorila si svoj sud o zakonima prirode i u tom pogledu postavila si je program svog života kao inteligentni stvor koji ima volju, kog se je cijeli život držala: “Neću biti slijepi rob prirode”.
Nasta Rojc bila je homoseksualna. Usprkos formalnom braku sklopljenom 1910. godine s prijateljem i kolegom Brankom Šenoom, od 1923. otvoreno živi u lezbijskoj vezi s Alexandrinom M. Onslow, časnicom britanske vojske koju upoznaje neposredno po završetku Prvog svjetskog rata.