Retrospektiva
5
Iste te 1928. godine kad osniva Klub likovnih umjetnica, Nasta Rojc slika Naše doba, sliku čija je nekonvencionalna slikarska forma i sociokritička žestina usporediva s djelima avangardnih umjetnika i umjetnica koji istodobno djeluju u weimarskoj Njemačkoj. Ta je, u povijesti hrvatske moderne umjetnosti prešućena slika, nakon Izložbe umjetnica Male Antante održane u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani 1938., po prvi put izložena 2007. godine na izložbi samoreprezentacijskih radova Naste Rojc i Stjepana Lahovskog naslovljenoj Zelene vrpce postavljenoj u zagrebačkom Muzeju arhitekture.
Posrijedi je ulje na platnu srednjeg rombičnog formata, a integralni dio slike je i masivni, grubi, crni drveni okvir na kojemu se nalaze četiri kružne reljefne aplikacije izrezane u obliku cirkularne pile. U gornjoj aplikaciji, smještenoj točno nad tjemenom prikaza Boga Oca, upisani su umjetničini inicijali, a u donjoj, smještenoj pod prikazom uglednih građana, cilindraša u svečanim odijelima koja označuju njihov društveni status i autoritarne pozicije, upisana je godina 1928. i nad njom, kapitalom, tekst Naše doba.
Performativ slike Naste Rojc u čijem se referencijalnom polju nalazi naslovni konstativ, ostvaruje se u njezinome centrifugalnom ritmu. Polje slike strukturirano je kružećim, koncentričnim registrima unutar jednog jedinstvenog slikarskog plana, a vrtložna, spiralna linija, eksplicirana je kao reprezentacija cirkularne pile, uslijed čije rotacije, doslovce, lete glave.
Zahvaćeni vrtnjom kobne centrifuge, među zavojnicama spirale prikazani su predstavnici svih društvenih slojeva, pri čemu je izrijekom označena njihova rasna, vjerska, rodna, klasna i ideološka pripadnost. Nalaze se tu svećenici, komunisti, prostitutke, anarhisti, vojnici, pin-up djevojke, umjetnici, topovske cijevi, aktivističke parole, slikarske palete, negroidni kerubini, tenkovske gusjenice, srpovi i čekići, Biblije, odrezane uši. Smrt lijepome, Živjela korupcija, Živio nered, Konac umjetnosti, i još štošta – piše na naslikanim papirićima koji lebde nad potocima krvi.
Historiografija hrvatske umjetnosti dvadesetog stoljeća permanentno inzistira na prepoznavanju avangardnih tendencija na lokalnoj umjetničkoj sceni, dokazujući tako ukorijenjenost i pripadnost hrvatske umjetnosti europskom kulturnom kontekstu. Napisane su tako brojne studije, priređene mnoge izložbe, održani simpoziji, no ova se slika, kao i općenito, opus Naste Rojc redovito prešućuje.
Ako je, uglavnom, formalna srodnost temeljni kriterij za prepoznavanje modernosti nečijeg opusa, prešućivanje slike Naše doba tim je začudnije, jer je već na prvi pogled moguće pronaći performativne analogije ove slike sa suvremenim joj fenomenima koji se u povijesti europske umjetnosti označuju krovnim terminom povijesnih avangardi. Tu prije svega mislim na određene radove nastale u kontekstu dadaističkog pokreta, te pokreta Neue Sachlichkeit, odnosno na socijalno-kritičke opuse, primjerice, njemačkih umjetnica Hanne Höch, Jeanne Mammen, ili neizostavnih Georga Grosza i Otta Dixa.
Ukazujući na različite primjene termina moderno od kasnog šesnaestog do dvadesetog stoljeća, Raymond Williams konstatira kako se pojam modernizam, kao naziv čitavog kulturalnog pokreta i povijesnog trenutka, pojavljuje kao opći termin tek od pedesetih godina dvadesetog stoljeća, označujući dominantnu verziju “modernog”, ili čak “apsolutno moderno” u razdoblju između 1890. i 1940. godine.